I baš kad sam neki dan rekao Emini da je Kool & The Gang u Zadar doveo Bulde, par minuta kasnije stiže poruka od Sergeja “Ne znam jesi li čuo, no Bulde je u bolnici, kritično s gotovo nikakvim šansama.” BAM !

Srida. Nakon gotovo 30 godina, u isto doba godine  ali na drugom mistu – Kool & The Gang koncert. Zagrijavaju DJ-i Mick Fuller i Pablo Contraband, plus lokalni funk bend Thrill Syndicate. Baš kao nekada u Saturnusu,  čak je i dvorana približno istog kapaciteta, Dvorana se polako puni, Mick mixa za nekih 200 ljudi (ostali se u predvorjima pripremaju na šankovima).

Gledam u to s balkona i prisjetim se nastupa u “Saturnusu” i onih nešto preko 100 ljudi koji su čekali bend na podiju. Jednako kao i onda, čeka se taj “touch of Greatness”, čeka se bend koji svira preko 45 godina (ne postoji RnB/Funk izvođač s tolikim kontinuitetom), 31 zlatnim/platinastim albumom, dva Grammy-a, 7 AMA nagrada, 25 Top Ten RnB singlova, 9 Pop Top Ten singlova,…

Bend koji je sampliran više od bilo kojeg drugog su osnovala dva brata, Robert “Kool” i Ronald Bell, koji su kao klinci dijelili adresu s Thelonious Monkom (koji je krsni kum Robertu “Kool” Bell-u), koje je dotaknula i veličina kućnih obiteljskih prijatelja poput Milesa Daviesa, band koji je pratio McCoy Tynera, Pharoah Sandersa, Leon Thomasa…

Da, dugo očekivan “popravni” u drugim okolnostima. I baš kad sam rekao Emini da ih je u Zadar tada doveo Bulde, par minuta kasnije stiže poruka od Sergeja “Ne znam jesi li čuo, no Bulde je u bolnici, kritično s gotovo nikakvim šansama.” BAM !

Brighton Dome se puni, Thrill Syndicate svira zadnju stvar, Pablo se priprema za par stvari pred dolazak legendi. Ubrzo je dvorana puna, ples i zazivanje benda na vrhuncu, a ja u dva svijeta: tu u Brighton Dome-u i u Saturnusu. Izlazi bend, totalna ludnica u dvorani, otvaraju odmah sa 70’s funk setom, vidim Ilka na “Hollywood Swinging”, Robia na “”Spirit Of The Boogie, Kool baš kao i u Zadru istupa iz pozadine naprid za bass solo i vidim Švoru kako “slepa” bass, Ozia i Ljubu na balkonu, Sašin besprijekorni korak na “Jungle Boogie” i masu više ljudi koji znaju apsolutno svaku stvar.

Totalni show i ludi miks osjećaja. Dolazi “Cherish” i tu se slomim… Cherish… (njeguj/pazi/gaji –  to je prijevod). Bulde odlazi… SHIT ! Vidio sam i tekstove tipa “pripadnik generacije…”, “kreativni direktor…”, “organizator”, otac, dido, frend, brat,… no i čovjek koji je vjerovao u taj “Greatness”, baš kao i Zeči. To vjerovanje u nešto više, ta svakodnevna potreba za tim nečim uzvišenim je ono najbitnije oko njega i generacije glazbenika i ljudi oko njih, koja je izuzetno utjecala na moju generaciju.

Ti ljudi se nisu nikad zadovoljavali gažama uz Mišu, Olivera i sl., niti im je šund bio drag. Htjeli su, znali i mogli više od toga, provodili su vrijeme tražeći tu Uzvišenost i dijelili s drugima ono što su našli. Ono, Ilko ulazi u “Đinu” sa “back On The Block” pločom ispod ruke, popodne se snima i navečer pušta u kafiću, svi slušaju, komentiraju, odlučuju nabaviti,.. i tako svaki dan. Ta “Greatness” je zapravo imala smisla samo ako se dijelila.

Tako smo živjeli. U to vrijeme je trebalo puno više truda za dotaknuti takvo što, nije bilo tražilica, trebalo je i puno više hrabrosti za iskorak van ustaljenog i samim time i rizika da je svaki taj iskorak zapravo pucanj u prazno, a onaj koji traži zapravo vrlo ranjiv, jer jedini način za osjetiti takvo što jest stalna otvorenost prema utjecajima i slobodi stvaranja, bez ikakvog otpora i zaštite. No, nagrada je velika i raduje.

Na tome se i Bulde odvažio pozvati Kool & The Gang u Zadar. Tada smo i mi mislili da je vrijeme, bivša država se raspadala, “marka je bila 7”, proizvodilo se, sezona i dandanas nedostižna po zaradi, “Riva” rastura Euroviziju, gotovo je s komunizmom, postajemo demokratska zemlja i samo trebamo zagaziti naprijed. Samo otvoreno, veselo naprijed, Greatness je iza kantuna.

Mislio sam pred koncert da nakon toga u Zadru, gradu sa izuzetnim statusom “glazbenih gurmana”, “glavnim gradom funka u YU” i sličnim epitetima; više ništa neće biti ni prizemno, ni ograničeno, ni malodušno. I baš kad su završili koncert s totalnom euforijom u Brighton Dome-u, krcata dvorana skupa s bendom leti nošena sa pjesmom “Celebration”, dohvatilo me to slavlje po glavi.

Opet se slika svela na niti 150 ljudi u Saturnusu, sa majicama koje su na situ štancana kod Nene, na oduševljeni bend koji je s bine sišao na podij medju svoje fanove, Bush pušta “GAP Band” i bend se potpisuje na Sašinu jaketu…

I to je bilo to. Mislili smo da je sve oko nas predodređeno za uspjeh koncerta, Saturnusa, Zadra, Hrvatske, da nakon toga ide samo bolje. No, došao je rat. Vrijeme opasnosti, nekih novih vrijednosti i ljudi, novih odnosa, nove politike, no svaki dan i dalje smo tražili tu Uzvišenost, ta “Greatness” je bila poveznica kroz druženja, rad i nama izuzetno bitnu glazbu.

Preslušavali smo albume i pjesme, divili se svakome tko je iskoračio iz zone sigurnosti, zagrabio iz te Uzvišenosti da bi podijelio s nama, bilo na bini ili nosaču zvuka. Nebrojeni su ti trenuci, ne samo s Buldom, nego i s ostalim glazbenicima i umjetnicima iz te generacije, koja je nama bila važan element u razvoju i odrastanju, koja je na nas prenijela tu potragu za Uzvišenim i tu potrebu za dijeljenjem pronađenog.

On je, ipak, najviše vremena provodio vanka, s nama, pa je i ključan element u javnosti 90-tih u Zadru. Toliko toga otkrivenog i podijeljenoga je pomoglo mnogima u preživljavanju ludila 90-tih, davalo nam je nadu da ćemo uskoro zagrabiti svi u taj nepresušni izvor. Nekako, to je bilo “gorivo” za snove o pravednom i otvorenom društvu, u kojem ćemo svakodnevno slaviti ne samo otkriveni komadić Umjetnosti nego i svakodnevna zbivanja, baš kao u “I.G.Y” (“Just machines to make big decisions, programmed by fellows with compassion and vision…”).

No, to se nije dogodilo, baš kao i što mi nismo prestali sanjati i tražiti, u Zadru i van njega. Baš kao i Bulde, tražeći da svi budemo “Up Where We Belong”. Zato, njegujmo te umjetnike koji su se odupirali uniformiranosti, jednoumlju, malodušnosti i niskim strastima, dotaknima tu Uzvišenost i podijelimo je s drugima, jer ne odlazi samo Bulde ili Duško, Dino, Cornell… odlaze ljudi koji su bili ili nastojali biti link sa Uzvišenošću i podijeliti to s nama, potičući tu razmjenu kao otvoren dijalog u kojem svi dobijaju. Zato, hvala Buldi i cijeloj toj generaciji.

Otišla je i Luca s Pijace, nju ne može niti jedan arhitektonski beureau ugraditi u “idejno rješenje” niti oživjeti “rekonstrukcijom”. Baš kao i Bulde – to je nematerijalna vrijednost Grada.

I da, uza sve znanje i iskustvo, vlastite preference, bez imalo subjektivnosti mogu reći slijedeće: lokalni bend Thrill Syndicate 2017. godine ne zvuči i ne svira upola dobro kao zadarski Genaro Flores 90-tih.

Zato mi “Cherish” i “Celebration” zvuče bitnije nego ikad.