Hej draga, možeš li staviti srce u znak potp... NE MOGU!

Facebook news feed jučer je bio pun crvenih srca koje su mahom stavljale žene. Sve smo pretpostavile da se radi o nekoj samo „ženskoj“ priči, ali što je točno u pitanju bilo, poprilično se dugo nagađalo na prvoj jutarnjoj kavi. Kanije smo saznale o čemu se radi i što srce u Facebook statusu predstavlja- podizanje svijesti o samopregledu grudi u svrhu ranog otkrivanja te strašne bolesti koju odaju kvržice. Svi mrzimo tu riječ. Rak.

Mene je poruka u inboxu zaobišla, budući da većina mojih prijateljica s društvenih mreža zna da ću svaki virtualni oblik podrške ignorirati.

Ipak, kako je dan odmicao pomislih da ne bi bilo baš tako loše kad bi netko i na mene pomislio. Točno kad sam se pomirila s činjenicom da za mene u virtualnom ženskom svijetu nema mjesta, stigla je u inbox poruka (hvala ti Irena Č. J ).

Nisam je proslijedila nijednoj prijateljici jer se to protivi mojim internet uvjerenjima ali bar sam saznala o čemu se točno radi.

Na stranu virtualna ženska prijateljstva. Pravoj prijateljici ću reći:  Uvuci te kipteće grudi natrag u premali grudnjak, deinstaliraj Instagram i marš se upisati na mamografiju. Rodila si, dojila si, imaš 32 a ti tu srca po statusima stavljaš.

Nisu srca na odmet, ali koliko će nas žena zaista pregledati ono što se u jučerašnjim porukama nazivalo „cikama“, ne samo taj dan nego bar jednom u mjesec dana?

Ovaj tjedan je prošao i u znaku solidariziranja sa osobama s Downovim sindromom. Svi su stavljali fotografije svojih stopala obuvenih u slatke različite čarapice veselih boja. Posebno, baš kao i oni, ta mala stvorenja s jednim kromosomom viška.

Hvalevrijedna gesta, obući ćemo jednom godišnje različite čarape, uslikati ih i postaviti na sve društvene mreže. Time ćemo svi kao kolektiv podržati osobe rođene s Down sindromom. Promovirat ćemo važnost podizanja svijesti o njima i njihovim posebnim potrebama, barem jednom godišnje. Barem 21.ožujka, na njihov dan.

Dvije najbesmislenije riječi ikad: posebne potrebe.

Svi imamo te posebne potrebe kao što su recimo pravo na dostojanstven život, odgovarajuću zdravstvenu skrb, ljubav i rad.

Slučajno znam jedan bračni par čije dijete te određene „posebne“ potrebe ne može zadovoljiti u Hrvatskoj. Radi birokracije, radi zdravstva, mentaliteta i još milijun razloga koji se ne mogu istipkati ni u deset kolumni.

Jedan trogodišnjak će uskoro sa svojim roditeljima uskoro odletjeti iz ove države u kojoj je očito svaka osnovna ljudska potreba „posebna potreba“.

A mi svi, nesposobni za ikakav pokret i otpor. Kauč revolucionari. Virtualni samartitanci.

Podržavajmo se mi i dalje onlajn i ne zaboravimo pobogu srca.

Ne ona nego virtualna nego prava.