Neki novi klinci...

Izvorni naslov: A Bout de Souffle
Redatelj: Jean-Luc Godard
Glumci: Jean-Paul Belmondo, Jean Seberg, Daniel Boulanger, Jean-Pierre Melville
Trajanje: 90 minuta
Godina: 1960.
Produkcija: Les Productions Georges de Beauregard

Tek jedan film bio je dovoljan. Dovoljan da iz temelja restrukturira francusku pa time i europsku, a postepeno i svjetsku, kinematografiju. Dovoljan da postavi neke nove pravce, stvori neke nove ideale i na stranice povijesti ispiše imena nekih novih klinaca. Taj film zvao se "Do posljednjeg daha".

Kad je mladi Jean-Luc Godard počeo snimati svoj prvi dugometražni film u glavi je imao samo ideju da želi stvoriti nešto novo. Scenarij je pisan usporedno sa snimanjem, scene napisane ujutro snimale su se isti dan. Žanr je potpuno isključen iz cijele priče, ignoriran i zanemaren kao nevažan detalj. Radnja postoji tek u djelimičnim naznakama, a kad je ima relativno je banalna. Ove su činjenice dale više nego dovoljno argumenata svima onima koji su tvrdili kako "od tog malog neće nikad postati redatelj". A angažiranje neafirmiranog bivšeg boksača i amaterskog filozofa za glavnu ulogu bio je samo dodatak, šlag na vrhu torte. Oni koji su tvrdili kako od Goddarda neće biti ništa izgubili su se u ropotarnici povijesti, a on i dalje stoji usamljen na tronu europskog kinematografskog savršenstva.

Savršenstvo. Jedina je to riječ koja nosi dovoljnu težinu da opiše Godardov prvijenac. "Do posljednjeg daha" publici je nakon dugo vremena pružio nešto novo, neočekivano, atraktivno. Tako jednostavno, a tako komplicirano. Nešto što je bilo toliko različito od svega ostalog da mu je trebalo nadjenuti naziv. I tako je stvoren francuski novi val. Francuski je novi val sa svojim improviziranim dijalozima, brzim promjenama scenografije, dugim kadrovima s jedne strane i rapidnim montažnim rezovima s druge, stvorio jedan potpuno novi način pristupa filmskoj umjetnosti. Posebno je zanimljiva priča o nastanku tehnike brzih montažnih rezova, koja će postati jedna od temeljnih odrednica Godardova stila i duboko se ukorijeniti suvremenu kinematografiju. Prva verzija "Do posljednjeg daha" bila je preduga, a Godard se našao pred nerješivim problemom. Kako skratiti film, a ne izbaciti ni jednu od izvornih scena? Vrlo jednostavno, samo treba iz svake scene izbaciti nekoliko nepotrebnih sekundi. Učinak je bio blago rečeno spektakularan, a vizualni doživljaj filma takvu promjenu nije doživio još od Orsona Wellesa. Iako to onda još nije znao, Godard je svojim prvim filmom stvorio suvremenu kinematografiju kakvu danas poznajemo.

U "Do posljednjeg daha" Jean Paul Belmodno glumi Michela, mladog kriminalca koji svoj životni uzor nalazi u Humphreyju Bogartu. Nakon što ukrade automobil i pri tom ubije policajca, Michel potraži utočište kod svoje američke djevojke Patricije (neodoljiva Jean Seberg), studentice novinarstva koja za život zarađuje prodajući New York Herald Tribune na ulicama Pariza. Patricia pristaje skriti Michela u svom stanu nekoliko dana, dok ne uspije prikupiti novac za put u Italiju. No, na kraju ga ipak izdaje i poziva policiju, a revni ga francuski čuvari reda i zakona ubijaju u bijegu. I to je sve. Nema puno filmova koji se od uvoda do zaključka mogu prepričati u jednom kratkom odlomku, ali Godardu je priča, kao što je već rečeno, bila najmanje bitna.

Ono što je bilo doista važno bilo je stvoriti film koji je više od toga. Umjetnost stvarnu i nepredvidivu kao život. "Do posljednjeg daha" trebao je biti prvi film obrađen u mojoj tjednoj kolumni o klasicima sedme umjetnosti, ali pisanje ovog teksta dugo sam odgađao. Smatrao sam kako ne bi bilo prikladno već u svom prvom izletu u vode kolumnizma uhvatiti se tako zahtjevne teme, teme koja desetljećima zaokuplja najbolje svjetske filmologe, a svaka nova analiza zadire sve dublje u istinsku genijalnost ovog filma i njegova tvorca. Što se o njemu može reći, a da već nije zapisano, temeljito razrađeno i prodiskutirano?

Vjerojatno ništa pa ću za kraj reći još samo ovo: "Do posljednjeg daha" film je koji će vas opčiniti na prvi pogled, čvrsto vas primiti, uvući vam se pod kožu i ostati dio vas. Sve do posljednjeg daha. Nema puno filmova kojima se uvijek možete vraćati, koji ne samo da nikad ne dosade, već su sa svakim gledanjem sve bolji, sve veći i sve moćniji. Ovaj je film jedan od njih.