Izvrnuti pogled na sumornu političku stvarnost

Izvorni naslov: Dr. Strangelove or How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb
Režija: Stanley Kubrick
Glumci: Peter Sellers, George C. Scott, Sterling Hayden
Trajanje: 96 minuta
Godina: 1964.
Produkcija: Hawk films

"Dr. Strangelove ili kako sam naučio prestati brinuti i zavolio bombu" jedina je komedija koju je Stanley Kubrick ikad snimio, ali i usprkos tome ovo je vjerojatno njegov najbolji filmski uradak. Naravno, žanrovski se ovaj film, kao uostalom i ostatak Kubrickovog opusa, ne može jasno označiti, tako da nipošto nije riječ o komediji u klasičnom smislu. Termin koji se najčešće koristi za žanrovsko određivanje "Dr. Strangelovea" je crna komedija, no jasno su vidljivi elementi satire, farse, a ponajviše od svega groteske. Upravo groteska je najvažnija odrednica ovog filma, vidljiva u doslovno svakom kadru, svakom karakteru, u cjelokupnoj radnji, u prostoru u kojem likovi obitavaju, te ponajviše u samom kraju - potpunom, i bezrazložnom, nuklearnom holokaustu.

Tako dolazimo i do radnje ovog filma. General američkog zrakoplovstva, Jack Ripper, odjednom potpuno poludi te pošalje svoje bombardere u nuklearnu invaziju na SSSR. To opravdava svojom sumnjom da su komunisti poduzeli akciju čiji je cilj zagaditi ‘dragocjene tjelesne tekućine' čitave američke nacije. Američki predsjednik se sastaje sa svojim savjetnicima kako bi našli rješenje ove krize pri čemu ga ruski veleposlanik upozorava da će, ako SSSR bude pogođen nuklearnim oružjem, doći do automatskog aktiviranja ‘Uređaja sudnjeg dana' koji će uništiti sav biljni i životinjski život na zemlji. Zaplet filma je preuzet iz romana "Crvena uzbuna: Dva sata do propasti" Petera Georgea, a Kubrick ga je maestralno pretočio u scenarij za svoj film.

Radnja filma sama po sebi je banalna i uvelike naliči na brojne zatupljujuće akcijske filmove snimane u razdoblju hladnog rata i neposredno nakon njega. No, u ovom je slučaju to namjerno tako, jer iako je film prvenstveno kritika na (tada) suvremenu politiku, sekundarna mu je namjera bila izvrgnuti ruglu holivudsku filmsku mašineriju i proizvode koje ta ista servira širokim masama na dnevnoj bazi. Film je namjerno snimljen crno - bijelom tehnikom kako bi se postigla atmosfera sumornosti, a istodobno se karakterima pridodala još jača crta moralne iskrivljenosti kroz njihov fizički prikaz.

Glumci su na tom planu svoj posao odradili apsolutno briljantno. Posebno se ističe vrsni komičar Peter Sellers koji u filmu igra sve tri glavne uloge: britanskog časnika Lionela Mandrakea koji jedini ima pristup poludjelom generalu Ripperu, američkog predsjednika Merkina Muffleyja te najfascinantniji lik ovog djela, nekadašnjeg nacističkog znanstvenika, genijalnog Dr. Strangelovea. Usprkos tome što je riječ o tri potpuno različita karaktera, Sellers briljira u sve tri role. U liku Lionela Mandrakea on je jedina veza ovog filma sa stvarnošću, normalan čovjek zarobljen u nenormalnom svijetu u kojem njegovo razmišljanje nikako ne može doći do izražaja jer je jedino koje je racionalno. Kad igra predsjednika Muffleyja vidimo ga kao bizarnu karikaturu Ronalda Reagana, izgubljenog i zbunjenog čovjeka opijenog osjećajem moći koji se nalazi u okruženju koje nimalo ne razumije. A treći lik, sam dr. Stranglove je najbolja rola koju je Sellers dao u svojoj bogatoj karijeri. On je utjelovljenje groteske, čovjek koji balansira na tankoj liniji između ludila i genijalnosti i živi u svijetu svoga izvrnutog uma u kojem sitnica kao što je nuklearni holokaust nije ništa važnija od jutarnje kave. Ništa lošiji nisu ni George C. Scott kao general Turgidson, ratni huškač koji uvjerava predsjednika da je rat sa SSSR - om ‘upravo ono što SAD - u treba' te Sterling Hayden kao poludjeli general Ripper.

Kubrick u ovom filmu bespoštedno udara po društvenoj mašineriji koju predstavlja kroz svoje likove, izvrgavajući ih otvorenom ruglu bez imalo simpatija. To je njegov način otvorenog kažnjavanja američkog društva i karaktera koji njime upravljaju a koji su, gledani kroz prizmu prosječnog, normalnog čovjeka, obični moralni degenerici. Ono što "Dr. Strangelovea" prije svega čini klasikom je njegova tužna aktualnost, bezvremenost koja obilježava gotovo sva velika umjetnička djela. Više od 40 godina je prošlo otkad je Kubrick uputio pljusku izvrnutoj logici svjetskog političkog vrha, a ona nas i usprkos tome i danas napada sa svih strana. No, ljudi vole reći kako je smijeh najbolji lijek, a ovo je doista tema kojoj se možemo samo smijati. Pogledajte stoga još jednom "Dr. Strangelovea", ne kako bi se sažalili nad svijetom u kom živimo, već kako bi uvidjeli da je budale najbolje ignorirati.