Sirova stvarnost francuskog geta

Izvorni naslov: La Haine
Režija: Mathieu Kassovitz
Glumci: Vincent Cassel, Hubert Kounde, Said Taghmaoui
Trajanje: 96 minuta
Godina: 1995.
Produkcija: Canal+

Proteklih sam tjedana u ovoj kolumni dobrano zašao u devedesete godine prošlog stoljeća, pomalo zapostavljajući "one prave klasike" iz nekih davnijih vremena. Imao sam najbolju namjeru ovaj tjedan to ispraviti i vratiti se unazad, ali razmišljajući o svojoj sljedećoj temi nešto me podsjetilo na meni vrlo drag film, pravi dragulj europske nezavisne produkcije koji definitivno zaslužuje više pozornosti nego što mu je pruženo. I tako sam opet zapeo u devedesetima. Bar do idućeg tjedna.

"Mržnja" Mathiua Kassovitza vjerojatno je najbolji film koji je proizašao iz Francuske u posljednjih dvadesetak godina, unatoč vrlo oštroj konkurenciji. Film koji je s punim pravom svog redatelja i scenarista Kassovitza prometnuo u najveću redateljsku nadu europskog filma. Taj status, nažalost, nakon "Mržnje" nije opravdan. Druga priča koju je Kassovitz odlučio ispričati svojom kamerom predstavlja značajan odmak od romantične komedije s kojom je započeo svoju karijeru i vrlo je zahtjevne tematike, u kojoj bi se izgubili mnogi etablirani redatelji. "Mržnja" je priča o mržnji. Jednostavnije od toga ne može se opisati.

Slike gorućih automobila i uličnih nereda u francuskim getima proteklih smo godina često viđali na stranicama crne kronike, a Kassovitz je "Mržnjom" publici dao uvid u posljedice tih slika. U način na koji do nereda dolazi i što se događa nakon njih. Vinz je Židov, Said Arap, a Hubert crnac. Svi žive u getu i jedni su od rijetkih koji usprkos svojim etničkim razlikama uspjevaju zajedno živjeti kao najbolji prijatelji. Dan nakon jednog od mnogih nereda izazvanim rasnom netrpeljivošću i policijskom opresijom Vinz pronalazi pištolj kojeg je u gužvi izgubio jedan pripadnik specijalnih policijskih snaga i zaklinje se da će njime ubiti policajca ukoliko njegov prijatelj Abdel umre u bolnici od ozljeda zadobivenih kad su ga za vrijeme nereda policajci divljački pretukli. Od tog trenutka za trojicu prijatelja počinje još jedan dan u getu, u koji Kassovitz smješta svoju priču i daje im priliku da preispitaju svoje živote, želje i snove.

Mathieu Kassovitz dobar je dio posla obavio već tako što je pronašao savršeni vizualni stil kojim će svoju ideju prenijeti na filmsko platno. "Mržnja" je snimana crno-bijelom tehnikom, dobrim dijelom i zato što ju je tako bilo jeftinije snimiti, a ta se odluka pokazala kao pogodak "u sridu". Nijanse crne i sive njegov su geto oživjeli puno više nego što bi boja ikad mogla i dodatno naglasila sirovu realnost u kojoj su protagonisti zarobljeni protiv svoje volje, ne izborom već rođenjem.

Tema s kojom se mladi francuski redatelj uhvatio u koštac već na početku svoje karijere mogla se lako pretvoriti u klišej, dosadno moraliziranje i tako ga povući na dno. Ali nije. Kassovitz savršeno plovi kroz tešku socijalnu tematiku uvijek ostajući čvrsto prizemljen, bez lažnih propovijedi o etici i moralu, uz zdravu dozu crnog humora. On svakodnevicu u getu prikazuje na način kakvu je on vidi i poznaje; ružnu, prljavu i zlu, jezikom ulice i bez ikakve filozofije. Poruka "Mržnje" od prvih minuta filma vrlo je jasna, ali se gledatelju ni u jednom trenutku ne nameće. 24 sata u francuskom getu i njihova realna prikazba sve su što Kassovitza zanima, bez ikakvih pretenzija. Sve ostalo je na gledatelju.