Nema tog zatvora iz kojeg se ne može pobjeći

Režija: Franklin J. Schaffer
Glumci: Steve McQueen, Dustin Hoffman, William Smithers, Barbara Morrison
Trajanje: 150 minuta
Godina: 1973.
Produkcija: Solar Productions

"Iskoristite ovo što vam nudimo najbolje što možete i možda ćete patiti manje nego što zaslužujete."

Jedan od najfascinantnijih zatvorskih filmova ikad snimljenih istinita je priča o Henriju Charriereu, zvanom Papillon (fran. Leptir). Sitni kriminalac Papillon navikao je na lagodno životarenje, ali njegov će se cijeli svijet izvrnuti naopačke nakon što ga nepravedno osude za ubojstvo. Njegova je kazna život iza rešetaka u francuskoj zatvorskoj koloniji u južnoameričkoj francuskoj Gvajani. No, Papillon nema nikakvu namjeru istrunuti usred zabite amazonske džungle i jedini mu cilj postaje bijeg. Čak ni brojni neuspjeli pokušaji i dani provedeni u samici nedovoljno velikoj ni da u njoj legne neće obeshrabriti Papillona u nastojanjima da izbori svoju uskraćenu slobodu...

"Papillon" je klasična zatvorska priča, podžanr kakvih u kinematografiji naizgled ima mnogo i kao takva prati određenu narativnu formulu koja se mnogo puta dokazala uspješnom. Prvi se dio filma sastoji od upoznavanja zatvora, normi ponašanja koje zatvorenici moraju pratiti, te naravno karakterizacije ključnih likova, zatvorenika i čuvara, s tim da su ovi potonji uvijek jednako pokvareni kao i kriminalci koji su im povjereni na čuvanje. Prikazivanjem zatvorskih čuvara u izrazito negativnom svijetlu postiže se željeni efekt - gledatelji počinju navijati za zatvorenika, osoba koja bi trebala biti negativac postaje junak.

Redatelj Franklin J. Schaffer ovaj uvodni je dio priče odradio savršeno. Prljavo naličje Đavoljeg Otočja, na kojem Papillon služi svoju kaznu, na ekranu je izvrsno prikazano, a neljudski životni uvjeti u kojima zatvorenici obitavaju neizbježno postižu efekt simpatije prema tim jadnicima, bez obzira što su mnogi od njih jasno predstavljeni kao ubojice i kriminalci najnižeg ranga. Sam je Papillon tako izdignut na pijedestal borca za pravdu, ikone čijeg se herojstva i pravičnosti ne bi posramile ni najslavnije revolucionarne figure ljudske povijesti.

No, kao i mnoge od tih ikona, pravi Papillon također krije mračnu stranu. Henri Charriere zasigurno nije bezgrješni junak kakvim se doima u nadahnutoj i standardno coolerskoj interpretaciji Stevea McQueena. Simpatični je antijunak kakvog gledamo u "Papillonu" daleko od lika i naličja pravog Henrija Charrierea, ali kako je ovaj bivši zatvorenik priču svog života ispričao sam u svojoj autobiografiji, logično je da si je dozvolio određenu dozu pjesničke slobode. Iako je potvrđeno kako je Papillon služio zatvorsku kaznu u Saint Laurentu, odakle možda jest, a možda i nije pobjegao, sa sigurnošću se zna da nikad nije bio na Đavoljem Otočju (danas poznatom pod imenom Iles du Salut, odnosno Otočje Spasa). To je lako vidljivo i iz samog opisa zatvorske kolonije, koji je iz autobiografije doslovno prenesen na veliko platno, a koji se znatno razlikuje od njenog stvarnog izgleda.

Ali kad jednom kad se svijetla ugase i film počne, činjenice postaju manje bitne. Ostaje samo odvratni, a opet magično privlačni svijet Đavoljeg Otočja i bijedna egzistencija od koje njegovi stanovnici žele pobjeći. I zato "Papillonovih" dva i pol sata, genijalnih gotovo u svakom trenutku (iako treba priznati da je drugi dio filma, nakon bijega iz zatvora u ponekim trenucima nepotrebno razvučen), postaju sve kraći i kraći sa svakim gledanjem. Ali nikad manje uzbudljivi.