O ratu i ljudima

Redatelj: Srđan Dragojević
Glumci: Dragan Bjelogrlić, Nikola Kojo, Nikola Pejaković, Velimir Živojinović
Trajanje: 115 minuta
Godina: 1996.
Produkcija: RTS

"Lepa sela lepo gore, a ružna sela i kad gore ostaju ružna..."

S izrazom gađenja na licu, sjetnim pogledom u očima i gore navedenom rečenicom Dragan Bjelogrlić zauvijek je ušao u anale ne samo jugoslavenske/srpske nego i europske kinematografije. U toj jednoj kratkoj replici, jednoj izražajnoj sceni, uhvaćen je sav (be)smisao onih najrecentnijih ratnih zbivanja za brdovitom Balkanu...

"Lepa sela lepo gore" su, neki tvrde, istinita priča. Možda ne jedna određena, ali svakako priča svih nas, svih onih generacija koje su u ratu izgubile jedan dio svojih života. Priča započinje u beogradskoj vojnoj bolnici, u kojoj su smještene žrtve bosanskog građanskog rata. Na bolničkim se krevetima naši protagonisti prisjećaju bezbrižne mladosti, sve do dana kada su sela počela gorjeti. U centru su priče dva dječaka, Musliman Halil i Srbin Milan. Nekad najbolje prijatelje, odrasle u malom selu u blizini napuštenog tunela, u koji se kao djeca nisu usuđivali ući zbog straha od čudovišta, rat je gurnuo na suprotne strane. Dvanaest godina nakon početka priče, Milan se u društvu svojih suboraca i jedne američke novinarke nalazi zarobljen u tunelu, a s druge strane po njima pucaju Halil i njegova četa.

Čitava simbolika priče bratoubilačkog rata i tunela koji Halila i Milana razdvaja i spaja sasvim je jasna i prilično banalna, ali mnogo je bitniji način na koji je priča ispričana. Srđan Dragojević ovim je filmom imao veliku ulogu u određivanju pravca kojim će srpska postratna kinematografija krenuti. Dragojević je prvu priliku da stane iza kamere dobio u vrlo mladoj dobi, prije nego je napunio 30 godina, i odmah je vrhunski iskoristio. Tako je nastao megahit "Mi nismo anđeli" na krilima čijeg uspjeha je Dragojević visoko poletio, ali i ubrzo svima pokazao kako može on i puno bolje.

U jeku postratnog kaosa, u Srbiji kojom je i dalje upravljala diktatorska ruka Slobodana Miloševića, Dragojević se odvažio snimiti film koji će o progovoriti o ratu onakvom kakav doista jest. Okrutnom, bespoštednom i što je najgore od svega bespotrebnom. No, ovaj je srpski redatelj pri tom uspio izbjeći zamku u koju su upali mnogi hrvatski filmaši; Dragojević ne govori o ratu radi rata samog, on njemu nije tema, već samo pozadina. A ispred te pozadine nalazi se jedna puno veća, ljudskija priča koja usprkos svom tmurnom ambijentu nije lišena crnog humora i mračnog sarkazma. Već je tu Dragojević postavio čvrste temelje svog jakog redateljskog stila i udario autorski pečati koji će do punog savršenstva dovesti u svom narednom uratku, "Ranama".

"Lepa sela lepo gore" u Hrvatskoj nisu nikad dobila tretman kakav zaslužuju, ali u onom razdoblju kad su ožiljci rata još bili svježi na ovim prostorima to se nije moglo ni očekivati. Sve što je dolazilo s one strane Drine i dalje se smatralo neprijateljskim. No, do danas je već trebalo proći dovoljno vremena da se to promjeni. Jer je autor ovog filma jedan od prvih koji je s te druge strane u svijet poslao jasnu i nedvosmislenu poruku o ratnim strahotama i ranama koje su nakon njih ostale. A rane, kako će dvije godine kasnije ustvrditi Dragojević u svom idućem remek djelu, "nikako da zacijele". Možda bi napokon trebale.