Teški su putevi koji vode u (kinematografsku) povijest

Izvorni naslov: Dog Day Afternoon
Režija: Sidney Lumet
Uloge: Al Pacino, John Cazale, Carol Kane
Trajanje: 124 minute
Godina: 1975.
Produkcija: Warner Bros.

Kad je Sonny izišao ispred banke u kojoj je držao devetoro taoca i naoružan puškom stupio pred kordon policajaca vičući "Attica! Attica!" stvorena je filmska povijest. I jedan od najupečatljivijih trenutaka moderne kinematografije, scena koja se citira iznova i iznova...

No, ograničiti remek-djelo poput "Pasjeg popodneva" samo na tih nekoliko sekundi ravno je bogohuljenju. Bezbrojni su razlozi zbog kojih mnogi kritičari ovo smatraju najboljim filmom vrlo plodnih 70-ih godina prošlog stoljeća, zašto je ovo Al Pacinova najbolja uloga (a samo letimičan pogled na njegov životopis jasno govori koliko je konkurencija oštra), zašto se ovakvi filmovi više ne snimaju. Ta je kultna scena samo jedan od njih i iz nekog razloga prvi koji meni pada na pamet svaki put kad se "Pasje popodne" spomene u razgovoru.

Koncept filma o pljačkašu banke koji se na taj očajnički potez odlučuje kako bi svom dečku platio operaciju promjene spola, usput saznaje da u banci novca gotovo i nema, te se nalazi okružen policijom toliko je apsurdan je preko svake mjere. "Pljačka je trebala trajati 10 minuta. Četiri sata kasnije, banka je izgledala kao cirkuska predstava. Osam sati kasnije, bila je to najveća televizijska vijest u zemlji. Dvanaest sati kasnije ušla je u povijest. I sve je istinito", kaže promotivni slogan "Pasjeg popodneva". Sve je istinito. Kad sam to saznao postao mi je još draži; čak ni umjetnost ne može biti bizarnija od stvarnog života.

22. rujna 1972. godine, jednog vrućeg, pasjeg dana, John Wojtowicz odgledao je prvog "Kuma", te se u društvu prijatelja Salvatorea Naturilea uputio u ogranak banke Chase Manhattan na Brooklynu. John i Sal držali su devet zaposlenika banke taocima duže od 14 sati. Pljačkom je John želio sakupiti novac kojim će svom partneru platiti operaciju promijene spola, ali sve je završilo krvavim obračunom nakon kojeg je Sal dobio mrtvački kovčeg, a John 20 godina zatvora. Nešto kasnije plaćeno mu je 7500 dolara plus jedan posto zarade filma "Pasje popodne" kako bi prodao prava na ekranizaciju svoje priče. 2500 dolara poklonio je svom ljubavniku Ernestu Aronu. Aron je obavio operaciju, promijenio ime u Liz Eden i preminuo/preminula od AIDS-a 1987. John Wojtowicz iz zatvora je izišao 1979. godine, nakon što je odslužio sedam godina. Ne zna se je li ga Liz čekala.

Sidney Lumet redateljska je ikona koja se u svojoj filmografiji može pohvaliti klasicima poput "Serpica", "Ubojstva na Orient Expressu" ili "Mreža", ali i sam će priznati da je "Pasje popodne" njegov kreativni vrhunac. Film koji je sniman na čudan način, i koji je na pola puta gotovo ostao bez svog glavnog glumca. Sve je krenulo "kao po špagi". Lumet je podijelio uloge glumcima koje je želio vidjeti pred kamerama i počeo s probama da bi se cijela stvar na kraju pretvorila u jednu veliku improvizaciju. A on je sve te improvizirane dijelove ubacio u scenarij i isjekao pola izvornog teksta Franka Piersona.

Al Pacino neće nikad zaboraviti iskustvo sa snimanja ovog filma. Zbog njega je bio u iskušenju da se potpuno prebaci u kazalište i arhivira svoju filmsku karijeru pod rubriku "case closed". Snimanje je bilo toliko naporno i fizički zahtjevno, čemu su nemalo doprinosile nesnosne hladnoće (a radnja se odvija usred ljeta na pasjoj vrućini), da je Pacino usred snimanja kolabirao i završio u bolnici. U njegovoj autoriziranoj biografiji stoji podatak da je ozbiljno razmišljao odustati od uloge, a Dustin Hoffman već ga je bio spreman zamijeniti. To se srećom nije dogodilo, ali Pacino je nakon "Pasjeg popodneva" ipak uzeo dvije godine pauze prije nego je bio spreman snimiti još jedan film.

Ovaj tekst u pisanju se pretvorio u lekciju iz recentne povijesti umjesto u filmski esej. Ali možda je tako trebao biti. Jer "Pasje popodne" zaradilo je sebi i svojim autorima istaknuto mjesto u povijesti, barem onoj kulturnoj.