Ne kažem da trebamo zaboraviti ili šutjeti o zločinima, no mi ih se sjećamo radi krivih razloga

Razdoblje od početka travnja pa do kraja svibnja je termin kada jedan dio Hrvata tradicionalno zaboravlja probleme poput plaća, cijena goriva, kredita i ostalih stvari koje su inače glavna tema građanskih raspravi i žalopojki. Tada prevladavaju druge teme i druge rasprave, teme od kojih se u tih mjesec, dva ne može pobjeći jer su u svim medijima i svim raspravama na šanku.

Početkom travnja se slavi/pljuje obljetnica stvaranja NDH, nakon toga dolazi sjećanje/ignoriranje Jasenovca. Nastavlja se s komemoracijom/apologijom Bleiburga, da bi sve završilo sa uzdizanjem/proklinjanjem Tita. Odnosno, vraga završilo, još tjednima će se vući rasprave i polemike oko ovih događaja.

Sve ove stvari su se kao srećom stisle u dva mjeseca, kao da su njihovi protagonisti prije šezdeset godina znali da će njihova djela još uvijek imati ogroman utjecaj na naše živote. Kažem srećom, jer tako pristalice dviju ideja relativno brzo ispucaju ideološko/povijesnu municiju i Hrvatska nastavi s uobičajenim životom, bar godinu dana.

Malo tko je imun na ovu problematiku, svatko od nas ima svoja uvjerenja, sustav vrijednosti, saznanja i stranu u raspravi na kojoj bar malo naginje. Po struci sam povjesničar i sjećam se predavanja na četvrtoj godini, predavanja o drugom svjetskom ratu nakon kojih se studenti koji su do tada zajedno sjedili na kavama i ručali skupa ne bi pozdravljali neko vrijeme.

Ako se mi kojima je povijest posao ne možemo usuglasiti ono nekih osnovnih povijesnih teza, onda se to nikako ne može očekivati od prosječnog građanina ili građanke ove zemlje. Struka nije dala svoj sud jer se ne može složiti oko njega, a raspravu smo prenijeli na cijelu zemlju.

Upravo zato smatram da će se sukob "partizani/ustaše" vojevati još dugo nakon što zadnji partizani i ustaše bez navodnika budu pokojni. Nitko neće ove uvjeriti da je NDH rezultat povijesnih težnji hrvatskog naroda za osamostaljenjem, niti će oni druge uvjeriti da je Tito zločinački diktator koji je kriv za Bleiburg.

Jedan moj profesor je rekao rečenicu koja mi se usjekla u pamćenje: "ako želiš upoznati neki narod, upoznaj njegove traume". Da netko tko nema pojma o svemu popriča s dva Hrvata koji su na suprotnim stranama u "raspravi" vjerojatno bi stekao dojam da se radi o dva različita naroda. Podjela je toliko duboka da nas tjera da zaboravljamo ono što nas drži zajedno i ono što nas muči zajedno.

Ne kažem da trebamo zaboraviti ili šutjeti o zločinima, no mi ih se sjećamo radi krivih razloga. Na komemorativnim skupovima sjećanja se koriste da bi se uzburkale strasti, da se dospije u Dnevnik, da bi se napadalo i optuživalo, a manje da bi se odalo poštovanje mrtvima. Ono što je možda najgore u svemu tome, u nekoj mogućoj mračnoj budućnosti ista ta retorika na istim ili sličnim skupovima mogla bi biti municija u novom razračunavanju starih "neprijatelja".

Kada se sjećamo Križnog puta ili Jasenovca najviše se trebamo sjećati nevinih i neznanih koji su ubijeni. Osamnaestogodišnjeg ustaše iz malog slavonskog sela koji je svog poručnika slijedio u Austriju, iako nije imao pojma što on u vojsci radi. Išao je za njim kao i do tada i s njim je završio nad jamom ruku vezanih žicom. Trebamo odati pijetet njegovom vršnjaku koji je zbog vjere, ideje ili rase stajao na jasenovačkom nasipu očekujući udarac malja u potiljak.

Ni jedan ni drugi nisu imali priliku živjeti život radi zabluda koje se i danas ponavljaju, jer umjesto da se sjećamo da nam se ne bi ponovilo, mi se sjećamo da možemo trgati kraste s rana starih šezdeset godina.