Ona zadnja krempita na pladnju lakše ide dolje dok u pozadini sviraju Jingle bells

Dok ovo tipkam na stolu pored kompjutora stoji pladanj nakrcan raznim kolačima i slasticama.

Taj pladanj je poput paradigme koja predstavlja ove blagdane, uvijek je krcat, ja ga svakodnevno praznim i ne razmišljam o tome odakle i kako se puni. Baka ga redovito puni jer valjda smatra da u gradu živim isključivo na konzervama i parizeru pa me mora okrijepiti dok sam joj na dohvatu.

Zapravo, cijela je kuća puna nekakve hrane, toliko da čovjek dobije dojam da koncem godine slavimo kakvo starovjeko božanstvo plodnosti, a ne Božić i Novu godinu. Kad malo razmislim to i ima smisla jer kako praznici odmiču sve više nalikujemo Vilendorfskoj Veneri. Priča o stezanju remena potpuno pada u vodu dok u znoju lica svoga pokušamo klin ugurati u željenu rupu.

Ne znam odakle nam ta opsesija s prežderavanjem baš u ovo doba, zar smo manji vjernici ako pojedemo samo dvije sarme kao i obično, umjesto da na pijat nakrcamo tri-četiri? Možda u Bibliji negdje stoji prispodoba: "Zaista kažem vam, blago onima koji mašću začepe arterije za blagdane, oni će prije u kraljevstvo nebesko."

Da se samo doma moramo prejedati ajde, no veći su problem posjete rodbini i prijateljima. Svi znate kako je težak zločin odbiti kolač ili sarmu kad dođete u posjet. Svako izmotavanje i nećkanje poklekne pred optužujućim pogledom domaćice koja je zadnja dva dana provela u kuhinji. One iz starije garde često nabijaju osjećaj krivnje s pričama o gladnim godinama, tražeći potvrdu od svojih muških polovica koje bez iznimke imaju oko pola metra trbuha ispred sebe.

Ta krempita ili ekler valjda imaju ono značenje koje je uzimanje kruha i soli imalo u starom obredu gostoprimstva. Ako odbiješ, namjere su ti u najmanju ruku sumnjive.

No, i tijelo se valjda prilagodi većem unosu hrane jer svake godine sam sebe iznenadim s količinom hrane koju uspijem pojesti. To mora da ima veze sa počecima ljudske vrste, kada smo se za duge gladne zime spremali stvarajući zalihe sala.

Tada smo morali biti spremni izdržati povremena razdoblja gladi. No, naši preci nisu imali frižidere, supermarkete i taxi pizzu, a salo su trošili bježeći od sabljozubih tigrova i ženki s toljagama. Mi svoju mast danas trošimo bježeći od traperica u koje smo prije mjesec dana mogli ući, raznih fashion gurua i društva koje podozrivo gleda na pretilost.

Znači, kao vrsta napravili smo značajan evolucijski skok, dok smo prije iz egzistencijalnih poriva gledali kako ćemo se udebljati, danas iz estetskih želimo mršavjeti. Iste tvrtke i proizvođači koji su nam zadnjih mjesec dana preko ekrana i stranica sugerirali sliku blagdana koja je nepotpuna bez pune palete njihovih prehrambenih proizvoda nakon blagdana će nam prodavati preparate za mršavljenje, DVD-e Renate Sopek i slične potiskivače grižnje savjesti.

No, treba biti pošten i priznati da bi se i bez njih prejedali do iznemoglosti. Ona zadnja krempita na pladnju lakše ide dolje dok u pozadini sviraju Jingle bells. Stoga, sve najbolje i u slast.