Možda nas u budućnosti čeka bezbroj knjiških mirisa

Umjetnost je polje bez granica. Nepregledni svemir ideja, koje se neprestano rađaju, žive, traju, umiru, doživljavaju uskrsnuće. Ideja koje se međusobno prepliću, ulaze u fuziju, hrane se jedna drugom, transformiraju se do neprepoznatljivosti.

OK, dosta je filozofije.

Književnost je umjetnost.

Književnik je umjetnik čija kreativna igra uključuje riječi, rečenice, stihove, didaskalije... što god. Uranjajući u djelo, u vama će zatreperiti one ideje koje je umjetnik više ili manje uspješno oživio kroz tekst.

I baš kad sam pomislila da je na ovom svijetu ‘već sve izmišljeno', uspjeli su me iznenaditi čudesno suludim potezom, koji miriše na još jedan marketinški klik-trik!

Što kažete na fuziju književnosti i industrije parfema?

Nego što!

Ako već najveće zvijezde reklamiraju parfeme, ako supermodeli, glumice, pjevačice i nogometaši imaju cijele mirisne linije koje nose njihova imena, zašto ne bismo proizveli parfemić s aromom madelainea i izbacili ga na tržište pod etiketom Proust?

Marina Fiorato, koja piše povijesne romanse, upravo je objavila novi roman, ‘The Madonna of the Alamonds' (kod nas je preveden ‘Puhač stakla s Murana').

Epska priča puna strasti, izdaje i hrabrosti smještena je u Lombardiju u 16. stoljeću, točnije u Saronno, poznatog po izradi amaretto likera. Spisateljica je u romantičnu renesansu uklopila i romantičnu ljubav između Da vincijevog učenika, Luinia i njegove muze, mlade udovice Simonette.

A onda se parfumerijska tvrtka iz Londona ‘Floris' dosjetila kako čitateljima približiti čarobnu atmosferu ovog romana - stvorili su parfem koji ‘uspješno hvata svu aromu teksta' (koliko god to blesavo zvučalo).

‘Svježe citrusne note bergamota i limuna, mješaju se s delikatnim cvjetnim akordima badema i jasmina u cvatu', snif, snif, bla, bla....

Autorica je na svom blogu potvrdila genijalnost gospodina Shelagha, parfumera koji je ‘zaista pročitao roman, te pažljivo i precizno uspio odabrati odgovarajuće olfaktivne senzacije kao što su limun, badem, vanilija, sandalovina'. Shelagh u tim aromama ‘osjeća crkve i stare knjižnice'.

Čak je i Neil Gaiman dobio svoju mirisnu kolekciju . Pozor, Twilightovci - ‘Snow, glass, apples' miriše vampirski, kaže Gaiman.

Koja fora!

Hoće li ovo postati popularno?

Hoćemo li doživjeti scenu: za šankom smo, pijuckamo PT s ledom i limunom, i u jednom trenutku pitamo prijateljicu: ‘Mmm, jel ja to osjećam Becketta na tebi? Miriše mi na antiteatar...'

Zamislite, kakve se sve mogućnosti otvaraju!

Kako bi mirisala JK Rowling? Po tinejđerskom znoju s blagom aromom sove?

A kako bi mirisao sočni ‘Trainspotting'?

Kladim se da bi se gorka naranča i bergamot u darkerski dizajniranoj bočici ‘Edgar Allan Poe‘ sjajno prodavao.

Ili romatične note žalfije, ružmarina, kima i lavande ‘Ponosa i predrasuda'.

Možda nas u budućnosti čeka bezbroj knjiških mirisa?

Mašta može svašta.