U noći 29. listopada godine 1772. Karl Wilhelm pucao je sebi u srce.

Dan je započeo kao i svaki drugi - probudio se vrlo rano, i zaputio se stubištem prema kuhinji. Sjeo je za stol i narezao kruha. U staklenku je uronio žličicu, pa gledao kako se zlaćana masa sporo cijedi na krišku. Zagrizao je i polako žvakao, zureći u prozor. Gledao je kako sviće njegov posljednji dan.

Karl Wilhelm nije bio gladan. Odložio je svoj nepojedeni doručak i vratio se na kat u svoju sobu. Sluga je ponovo izašao, vjerojatno se neće vratiti do podneva. Kuća je plutala u tišini. Kao grobnica, pomislio je Karl. Legao je u krevet i zagledao se u strop. Zidne tapete odabrala je njegova majka. Sitno cvijeće i lišće u njegovoj glavi stapali su se i razdvajali kao slike u kaleidoskopu.

Zaspao je snom bez snova.

Mukli udarac, koji je dopirao iz prizemlja, vratio je Karla u stvarnost. Protrljao je umorne kapke i napio se vode. Razgrnuo je teške zastore, a zapljusnulo ga je blještavilo. To mu je bilo nekako čudno. Gdje su oblaci, pitao se Karl. Gdje je sivilo, kiša, ledeni vjetar? Ovo ne može biti dobar dan za samoubojstvo.

Potegnuo je zastore, a sobu je ponovo progutao mrak.
Smjestio se u naslonjač i prekrižio noge. Sa stola je uzeo knjigu koju je čitao već mjesecima. Nije se mogao usredotočiti. Sporo je napredovao, a i bila mu je dosadna. Netko je pokucao na vrata.

' Gospodine?' začuo je glas svoga sluge. 'Vrijeme je objeda, hoćete li doći dolje ili želite da vam donesem jelo u sobu?'
'Ništa, hvala. Ne mogu sada jesti', rekao je Karl, kao da obavlja nešto jako važno, pa ga se ne smije prekidati.
'U redu. Ako što trebate'...
'... pozvat ću te, ne brini. A sad idi,' grubo je odvratio. Sluga je neko vrijeme ostao pred vratima, možda u nadi da će se mladi gospodar predomisliti, a onda je čuo kako odlazi. Stube su škriputale pod njegovim koracima.

Karl Wilhelm je uzdahnuo. Što ga čeka s one druge strane? Ništa dobroga, to je znao. Otac mu je bio priznati teolog. Ako je vjerovati u sve ono o čemu poučava katolička crkva, njegova duša vječno će se pržiti u paklenom ognju, a đavoli će plesati oko njegovog izmučenog lica.
Onaj tko se poigra Boga i sam sebi oduzme život, nikada neće dospjeti u Raj.

Karl Wilhelm zadrhti. Odjednom mu se učini da je u sobi hladno, hladno kao u siječnju kada se ledene sige spuštaju s oluka, s ulice dopire miris pečenih kestena, a dah se pretvara u maglu.

Kad bi barem imao hrabrosti učiniti svoj život drugačijim. Ali sada je bilo prekasno. Vrijeme se ne može vratiti. Više se ništa ne može promijeniti.
Izgubljen je, zauvijek.

Ponovo se vratio u krevet i sklopio oči. Pokušao je zaspati, ali to mu nisu dozvolila sjećanja. Prokleta nostalgija zibala se umom, poput zmije. Lako je kontrolirati rad ruku i nogu, ali teško je upravljati snagom uma.

Karl se smrzavao. Navukao je prekrivač preko glave i ušuškao se kao malo dijete. Privukao je koljena bradi. Suze mu nisu dolazile na oči, iako je to možda bio dobar način pročišćenja duše. Osjećao je njezinu težinu. Istina je ono što kažu - da duša može boljeti. On je to najbolje znao.

Karl nije mogao zaspati.

Ustao je i navukao kućni haljetak. Pribor za crtanje bio je uredno posložen na polici iznad radnog stola, ali u tom trenutku Karl nije imao volje za crtanje. Počeo je sređivati papire koji su se tjednima nakupljali na radnom stolu. Odvojio je račune, pohranio ih u omotnicu i naznačio datum.

Odlučio je prije večere udahnuti malo svježeg zraka. Šetao je alejom nekih pola sata, vratio se u kuću i ponovo se ogrnuo haljetkom. Zidni sat ispunio je tišinu s pet pravilnih otkucaja.

Sati su se razvukli u vječnost, a kada je stigla večer, Karl se ustao i odjenuo u svoj omiljeni tamnoplavi frak, žuti prsluk i hlače. Smeđe kožne čizme bile su izrađene po posljednjoj modi, i Karl se nasmiješio svom odrazu u ogledalu, gotovo iskrenim smiješkom. Sluga mu je u sobi poslužio lagani obrok i čašu vina. Karl mu je po običaju zahvalio i poslao na počinak.

Sjeo je za radni stol i iz drvene škrinjice izvadio pribor za pisanje. Čisti bijeli list ispunio je svojim urednim rukopisom, nagnutim u lijevu stranu. Jedno pismo namijenio je svojoj obitelji, a drugo pismo bilo je za Nju. Nadao se da je vijest o njegovoj smrti neće mnogo uznemiriti.

U posljednje vrijeme osjećao je kraj. To više nije bila ista strast. Zapravo, strasti više nije bilo. Ostala je samo uznemirenost, nervoza i kajanje. Ona nikada neće biti njegova, rekla je. Bila je zaručena za njegovog prijatelja. Ako je najveća sreća u čežnji, i ako prava čežnja uvijek teži za nedostižnim, onda je Karl bio najsretniji smrtnik.

U prizemlju, zidni sat otkucao je ponoć. Karl je promatrao slabašne točkice na nebu. U ladici ispod donjeg rublja pronašao je revolver. Prislonio ga je o svoja prsa, tamo gdje ga je najviše boljelo.
Pucanj je kao rasparana tkanina odjeknuo u noći.

                                             . . . . . . . . . . . . 

Vijest o samoubojstvu Karla Wilhelma Jerusalema širila se Njemačkom, a Wolfgang ju je prvi puta čuo u gostionici. Nejasno se sjećao nesretnika, zajedno su pohađali školu u Brunswicku.

Ono što mu je ispripovjedila gostioničarka, mlada žena koja mu je uljepšala tu večer, jako se dojmilo Wolfganga. Toliko da je odlučio napisati djelo koje danas srednjoškolci imaju na popisu lektire.
Pogađate? Riječ je o 'Patnjama mladog Werthera'. Antologijskoj priči koja je svojevremeno izazvala val samoubojstava među mlađahnim i labilnim pojedincima.

Zbog čega sve ovo, pitate se?

Pa eto, možda je razlog sedamnaestogodišnji Šveđanin.

Nakon što je pogledao 'Avatar', Ivar ne može prestati razmišljati o tome kako bi bilo sjajno umrijeti i reinkarnirati se na utopijskoj Pandori. Što je najgore - nije jedini.

Gotovo svakodnevno čitamo o novim rekordima koje osvaja Cameronov film, a čini se da kod nekih potiče suicidalne misli. Inducirana samoubojstva, koja nemaju dijagnozu psihijatrijskih poremećaja, dobila su naziv 'Wertherov sindrom'.

Uzmite u obzir da 'Avatar' nudi 3D doživljaj, mnogo intenzivniji od pukog čitanja romana.

Jesmo li dobili Avatarov sindrom?

Činjenica jest da Pandora predstavlja ideal; svijet u kojem je sve tako savršeno i harmonično. Svijet u kojem bića žive potpuno u skladu s prirodom. Raj kojeg smo izgubili...