Koliko brzo lete minute, sati, dani i mjeseci uvjerih se samo jednim pogledom. Dominantna boja: žuta i zelena. Dekorativni elementi u jajolikim formama, sve začinjeno aromom mladog luka, šparoga i kuhane šunke. A kao da sam jučer slušala onu pjesmicu It's the most wonderful time of the yeeeear...

 

Što se sve dogodilo od Božića? Što se sve promijenilo?

Ovih dana zamišljena sam i nalazim se u stanju koje je među piscima poznato kao blokada. Čudesna je to pojava, kada vam se čini da imate toliko toga za napisati, toliko toga za podijeliti, a zapravo nemate ništa. Nemate ništa konkretno, sve je nekako leteće, u zraku, rasplinjava se dok se pokušavate uhvatiti za ono malo ideja koje vam se nestašno cerekaju i nestaju u nepovrat.

Božićno-novogodišnje vrijeme mnogo mi je više odgovaralo. Prva stvar: godišnje doba. Meteorološke prilike, tj. neprilike, kiša, bljuzga, magla, hladnoća, prehlada. Za pisanje nema boljih uvjeta. A sada? Hodala je pola metra iznad zemlje raspršena u bojama, pjevaju Kojoti.

Pa ipak, ovo je vrijeme kada se nama koji pratimo aktualnosti i o njima pokušavamo pisati na sebi svojstven način, nameće toliko toga da nema tog divnog, sunčanog dana koji može poslužiti kao opravdanje za blokadu. Nažalost, sve ono što započinjemo ima predznak 'već viđenog' ili još gore - patetičnog.

Odbacimo li trenutno goruću temu (Ante, mislimo na tebe!) i poniremo li u tradiciju kako bi se osvrnuli na ono što svake godine, prema biblijskom predlošku izvlačimo na površinu i reinterpretiramo ulažući stare spoznaje u kalup novoga trenutka, dolazimo do spoznaje kako to što promišljamo ipak ima smisla.

Spoznaje o tome kako se svi u životu, prije ili kasnije, susretnemo s Judom i ostajemo osupnuti izdajom onih koje smo 'poznavali'.

O tome kako će nas svijet danas slaviti i dočekati palmama i maslinovim grančicama, da bi nas sutra razapeo na križ.

O tome kako će uvijek biti onih koji će 'oprati ruke' od naše krvi, onih koji će se kockati za naše haljine, kao i onih koji će kopljem provjeriti jesmo li, dovraga, napokon poraženi.

I na samome kraju - ili pak početku - spoznaje da, u poplavi tehnoloških dostignuća i toliko znanja o samima sebi i svijetu u kojem živimo i umiremo, još uvijek ne znamo ama baš ništa. Ali upravo zbog toga vrijedi otkrivati. Svakodnevno.