Kao mokrom krpom po tikvi opalila me vijest kako ćemo iz državnog proračuna izdvojiti 42 milijuna kuna. Opa! Ima se, ima. Ili ipak? Tih par milijunčića izdvojit ćemo za skori Papin posjet miloj nam zemlji.

Ako ste kao i ja potpuno skeptični kad je Crkva u pitanju, dobrano vas je zasvrbio gore navedeni iznos od 42 milijuna kuna, koji ću spomenuti još koji put jer se naprosto ne mogu načuditi. Hajmo se malo baviti zdravim razumom. Znam, nije nam ga mnogo ostalo ili nas bar pokušavaju uvjeriti u to.

Ako se jedna institucija čija je misao vodilja pomaganja siromašnima, potrebitima i bolesnima, s naglaskom na nematerijalno, tako razbacuje milijunima kuna u ovo ne tako sretno doba, gdje smo mi to došli? Dakle, na nama je da od jadne državne blagajne još malo tražimo za nešto što nam ruku na srce i nije baš trebalo.

Daleko od toga da ja Papu ne poštujem ili pak ne simpatiziram. I prihvaćam Katoličku crkvu kao instituciju koja se ukorijenila i ne da se tako lako van. Međutim, tko nas je na to obvezao? Ugovor koji je RH potpisala sa Svetom stolicom, a u kojem se navodi: „Da bi Katolička Crkva mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra, RH će joj mjesečno davati iz godišnjega državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa.

Mjerodavne vlasti Katoličke Crkve i Republike Hrvatske pri određivanju spomenutoga novčanog iznosa imale su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima." Kako dobro zvuči, ne mislite li? Što nas dovodi do neke sitne računice od oko 300 milijuna kuna godišnje. Je li uopće potrebno navesti kako je sav taj novac neoporeziv i ne spada u sustav PDV-a?

Koliko god bilo u najmanju ruku neobično, možda nije pravo pitanje koliko Crkva dobiva iz državnog proračuna. Već zašto uopće ima pravo posezati u mršavu košaricu? Istu onu u koju posežu mnoge ručice i koja mora puno usta nahraniti. Usput, ne sjećam se da mi je itko ikad rekao da od moje teško stečene plaće dio odlazi Crkvi. Isto tako, ne sjećam se baš da sam se složila.

Crkva je tako u zadnjih deset godina iz državnog proračuna dobila oko 2,5 milijarde kuna za koje se ne zna kako ih je utrošila. Crkva je ujedno najveći privatni vlasnik nekretnina. Ne postoji transparentnost na koju se političari očito pozivaju samo kad njima odgovara. Jer, začudo, sad šute k'o ribe. Nije politički korektno, a bome ni poželjno u ovo predizborno vrijeme dirati u osinje gnijezdo. Ne, ne. U takova pitanja se najbolje ne dirati.

Poželjno je također imati Crkvu u svojim redovima. Puno bolje nego je imati za neprijatelja. Koliko smisla zapravo ima kritizirati Crkvu? Da, kritiziram. Da, nešto tu nije u redu. Što će se promijeniti? Pa ništa. Jer su se oni gore pomirili sa takvom sudbinom. Mi nemamo pravo glasa. Puno se prašine diglo oko izjašnjavanja o vjerskoj pripadnosti na popisu stanovništva koji je upravo završio. Digli se dušebrižnici na noge pozivajući sve one koji se tako osjećaju da se izjasne kao katolici. Stislo ih malo, ha?

Znaju oni da što više deklariranih katolika, više para u kasici-prasici. Zaboravite na onu njihovu kako se brinu za spas vaše duše i te gluposti. Njima je stalo da se upišete u onaj ukupan broj katolika koji se množi s ne znam s čim da bi se dobila koja kuna više. Druga pak strana poziva samo iskrene katolike da se tako izjasne jer što ćete se klanjati nekoj struji kad u nju ne vjerujete? A koliko se tek raspravljalo o novoj zgradi Hrvatske biskupske konferencije koja je suma sumarum koštala 16,5 milijuna eura.

Kako sam protivnik izražavanja cifri u eurima, to vam je nekih 118,8 milijuna kuna. Kako se bajna građevina proteže na 11 000 četvornih metara, ispada da je jedan metar kvadratni koštao nekih 10 000 kuna. Kunu gori doli, nećemo cjepidlačiti. I recite mi onda je li čudno kad se netko izjasni kao ateist? Udruga građana za zaštitu ljudskih prava David poziva na prosvjed kojim će se izraziti nezadovoljstvo razbacivanjem tolikih novaca kojih bismo mogli pametnije utrošiti. Zar to nije racionalno pitanje?

Dakle, zaključak je da zaključka nema. Niti je ijedno moje slovce došlo do očiju onih koji bi trebali služiti narodu, niti će ijedna moja riječ pogurati kakve promjene. Ma znate što, nije ni na meni da pokušam promijeniti svijet. Probali su i pametniji od mene pa vidite kako je to prošlo. Ali što ćete. Na nama je da upozoravamo i šaljemo pomalo otrovne strelice na prave adrese. Za to je uvijek pravo vrijeme i mjesto.