Nova godina je često, za mnoge, prilika da se negdje otputuje. Prošlogodišnja novogodišnja kolumna bila je iz Sarajeva, već tada sam spominjala Beograd kao moguću iduću destinaciju, ako me sjećanje dobro služi.

I stvarno, nakon raznih planova za Pariz, Beč, Budimpeštu i razne druge europske gradove, odlučili smo se ipak za dobar stari Balkan, točnije Beograd.

Bilo je tu raznih negodovanja i neodobravanja od strane malo starije populacije, ali kad se već par godina priča o nezaboravnim provodima u tom glavnom gradu Srbije tko će ludim mladim glavama objasniti zbog čega ta destinacija i dalje izaziva negativne reakcije.

Često možemo čuti kako Hrvati kada posjete Srbiju ne osjete netrepeljivost na svojoj koži, dok to ne možemo reći za njih kada posjete Lijepu Našu. Mislim, to je nekako i razumljivo koliko god možda i nije u redu. Mi smo jedan posprdan narod, pa moramo bar i kroz šalu nekome dati do znanja da riječ sa S još uvijek ima negativnu konotaciju kod većine Hrvata.

Beograd nas je oduševio na prvi pogled. Ne toliko grad kao zgrade i ostala infrastruktura, već ljudi koji su toliko veseli, ljubazni iako je neimaština puno očitija nego kod nas. Svi nekako žele pokazati da ste zaista dobrodošli.

Skadarlija je jedan poseban dio Beograda u kojem se osjećate zaista ugodno. Tu se nalaze svi restorani dojmljivih imena poput Tri šešira, Tri jelena, Bokal i slično. Ti su najpopularniji, pa je u ovo vrijeme bilo nemoguće naći slobodan stol. Tako smo završili u Putujućem glumcu (koji je možda malo manje razvikan) i oduševili se.

Mi bi se trebali više držati ribice i takvih jela jer njihov je roštilj nešto u čemu mi zaista ne možemo parirati. Sve je ukusno, ni prepečeno i sirovo nego taman da vam nepci podivljaju što se kod nas rijetko može doživjeti.

Ipak, mogli bi reći da su kod nas konobari na višem nivou, ali kod njih to, kao i sve nekako ide laganini. U stilu, ono što si naručio, naručio i ne traži ništa više od toga i ne budi dosadan. Cijene su malo niže nego kod nas, ali porcije puno veće pa si na dobitku kako god okreneš.

Tako je i sa noćnim životom. Puno opuštenije i veselije. Naći će se tu svega od stranog, hrvatske muzike, njihove, narodne... A tek kad krenu cigani... Čovjek se osjeća kao da je tu sve moguće, ali i sve dopušteno.

Grad kao grad je poprilično zapušten. Iako su se svi nasmijali na moj komentar, ja zaista i mislim tako: Ovdje, kad se nešto izgradi, ne dira se sve dok se samo od sebe ne sruši. I tako nekako zapravo i je.

Ono što nas je zaista najviše iznenadilo, to su ljudi, Beograđani. Igrom slučaja, jedna od cura koja je s nama putovala ima prijateljicu iz Beograda koja nam je organizirala doček. Tamo smo upoznali njezine prijatelje i još uvijek ne možemo sakriti oduševljenje.

Jedan dečko, neobičnog imena - Ivan, odmah nam je organizirao izlazak, upad i stol u jednom klubu večer prije dočeka, cure su nas za doček naručile na frizuru kod jednog od najboljih frizera u iznosu od niti pedeset kuna. Toliko ljubaznosti i truda nisam doživjela ni od bliskih ljudi.

Između sebe smo komentirali kako Srbi ne bi doživjeli takav doček kod nas. Rijetko tko bi se toliko potrudio da se oni osjećaju ugodno. I opet je to nekako razumljivo, a opet i nekako nije.

Balkan je zaista poseban. Jedan sasvim drugi svijet. Silno želimo u tu Europu, a ne vidimo kako mi Balkanci zapravo i dalje «živimo» usprkos neimaštini i raznim političkim, gospodarskim, socijalnim poteškoćama. Živimo iznad svojih mogućnosti, ali i dalje živimo za razliku od onog zapadnog svijeta koji samo gledaju kako će povećati brojke na svojim računima i stalno nekamo žure, a zapravo nigdje ne stižu i nemaju gdje potrošiti novce.