Promišljanja o aktualnom trenutku servirana na bezbolno literarni način s nekoliko zrna soli i kapljicom nedoumice

Ona se zove Tuga.

I ovih je dana pred jednom od najvažnijih odluka u svom mladom, dva desetljeća dugom životu.

Iako, postoji jedna čudesna vječnost u njezinim očima, koja seže sve do stoljeća sedmog. Često se osjeća rastrgana. To je bolest modernog vremena, tješi se ona. Kao da joj svaki organ, svaka stanica u tijelu, svaka stanična membrana u stanici, vuče na svoju stranu.

Zbog toga Tuga ne ide naprijed, nego se urušava sama u sebe.

I nije joj lako.

Zna ona da se ništa ne može promijeniti preko noći. Samo, čini se kao da je noć neprestano, s rijetkim svijetlim trenucima, onima kada se oblaci smiluju pretilom Mjesecu. Vampiri se hrane krvlju, Tuga se hrani svjetlom. Kao onaj starac s Istoka, onaj koji godinama nije pojeo ni zalogaja, jer ima običaj zuriti u sunce.

Postoji jedna stara izreka koja glasi: Pomozi si i Bog će ti pomoći. Tuga ovih dana dobro zna za tu izreku, ona joj zvoni u ušima. Ona je prvo što joj je na umu u zoru kada se razgibava na krevetu, dok pere zube i pokušava ukrotiti kosu. To je jedino što zna dok joj se bubrezi treskaju u autobusu, dok diše na usta jer sjedi pored starca s jednim zlatnim zubom, dok pokušava naći kišobran u torbi i shvaća da ga je opet zaboravila. Ta joj se izreka cereka u lice kada odlazi na Zavod posljednjeg petka u mjesecu, kada se vraća doma uvijek istim putem gdje susreće uvijek iste ljude koji se ne gledaju u oči, kada se penje na peti kat u zgradi koja nema lift, kada je susjeda pita ima li još plastičnih boca i moli je da ih ne baci, nego ostavi ispred vrata.

Deset godina Tuga tuguje. I sada bi, nakon toliko muke, nakon toliko različitih aktivnosti koje su je dovele do Onih vrata, napokon trebala ući. Zna li Tuga da je iza vrata ne čekaju proplanci i pašnjaci? Jezera meda i mlijeka, fontane od alpske čokolade, klupe od srebra i bijelog zlata?

Zna li Tuga da se iza vrata tuguje, ne kao što tuguje ona sama, već se tuguje zajedno? Po cijele dane se tuguje, a nije bolje ni noću.

Zna li Tuga koliko je samo Tuga iza vrata i koje će joj mjesto pripasti?

Zna li Tuga da iza vrata nije kraj, nego početak? Ima li Tuga nekakav plan?

Ili je zaboravila kišobran?