Kod nas općenito vlada mišljenje da nije važno koliko se ima/nema, važno je feštati "kako Bog zapovida"

Super su mi vatrometi. Mali, srednji, veliki, samo daj. Onaj trenutak kada se mala krijesnica digne visoko, visoko i bum! Rasprsne se u tisuću svojih verzija, u svim bojama i oblicima, naprosto veličanstveno i bučno, baš kako treba kada se nešto treba obilježiti... eksplozijom.

Moja generacija ipak je nekako potisnula slične zvukove koji su nam fijukali nad glavama devedesetih. Potisnuli smo i vreće s pijeskom, eurokrem, Cro-army sličice, radio na baterije i slične tada nam bliske pojave. U svakom slučaju, vatromet je neka drugačija kategorija eksplozije i povezuje se, naravno, sa slavljeničkim raspoloženjem, šampanjcem, osmijehom, veseljem, plesom i ludiranjem.

Pitanje je, trebamo li biti EUforični i zaplesati u nedjelju, 30. lipnja u 23.50? Što da radimo? Da izvučemo majice na šahovnicu iz ormara? Kupimo nekoliko paketa piva, zalijemo ulazak u Europsku uniju kako spada?

Evo, meni se posebno slavi PDV od 25 posto. Ne pušim, ali znam tko bi mogao prestati kada se cijene cigareta popnu na europski standard i kada se za njih bude izdavajalo još minimalno deset kuna. Tko će izdržati to pušačko kukanje.

Možda bi bilo dobro popiti koju za sve one divne stvari na koje nećemo trebati plaćati povrat poreza. Zaletiti se do Graza i nakupovati se vešmašina do kraja života. I ''pravih'' Ariela, ne ovih koje nam podvaljuju u trgovačkim centrima namijenjenih našem tržištu.

Vatromet će nam sigurno pomoći da zaboravimo sve one dugove državnih i privatnih firmi koji su se popeli na pet i pol milijardi eura.

Kod nas općenito vlada mišljenje da nije važno koliko se ima/nema, važno je feštati kako Bog zapovida. Tako da me ugodno iznenađuje sedam posto Hrvata (prema istraživanju agencije Ipsos Puls) koji žele taj vatromet, a 42 posto ima nešto razuma pa smatra da slavlje uopće nije potrebno.

Jesmo li zaista tako depresivni, odnosno zasićeni tim ulaženjem, pristupanjem, hoće-neće-sad će-evo-samo-što-nije približavanjem ''europskoj obitelji''? Onoj u kojoj trava ipak nije tako zelena kako bi trebala biti? Nije to ona EU iz 2004. ili 2007. kada su joj se priključile bivše komunističke zemlje. Budućnost je neizvjesna, a mladi na kojima ta ista budućnost ostaje, razočarani.

Bum! Bum! Bum! Eksplozija u ponoć, 1. srpnja 2013. ući će u udžbenike iz povijesti. Ako ne bude vatrometa, dobro će doći i nekoliko prskalica. Na primjer, za onih 11 milijardi eura iz strukturnih fondova koji će nam sjesti na račun kroz desetak godina. Solidarnost je na djelu - propitujemo tzv. ''europske vrijednosti'' ne samo mi, nego i ostatak Europe.

I dok raste pesimizam, tamo gore u Remetincu, Ivo Sanader u svojoj ćeliji piše knjigu 'Kako smo platili ulazak u EU'. Jedva čekamo.