U budućnosti, ljudi će mijenjati i do sedam poslova. S tehnološkim razvojem dolaze neke druge prilike. Već je sada potrebno razmišljati o njima...

''Znaš, vidila sam Anicu.''

''Anicu? Koju Anicu?'' baka tvrdi da dobro čuje. Ipak, ton televizije raspaljuje na maksimum.

''Anicu, 'ćer od tete Mirjane.''

''Aaa, od male Mirjane! A koliko će njoj sada biti, 15, 16 godina?''
''Bako, mi smo se rodile sa dva miseca razlike. Ima 27 godina.'' Da, dobro je ponoviti baki da imam 27 godina. A dobro je ponoviti i samoj sebi.

''Pa jeste pričale?''

''A jesmo nešto malo. Žurila sam pa nismo ni stigle.''

''A jeli u radnom odnosu?''

Stop! Ovdje prestajem s transkriptom jednog od malih razgovora koje svakodnevno vodim s bakom. Ono što moram ovom prilikom istaknuti su te dvije magične riječi, koje se ponavljaju i ponavljaju, koje svaki put isplivaju, u svakoj prilici, uvijek i neprestano se vraćamo na te dvije riječi koje idu zajedno: RADNI ODNOS.

Moja baka zna kakva je situacija. Ma ne samo u Hrvatskoj, ona prati stanje na tržištu rada u Europi i svijetu. Između svake sapunice, obavezno gleda i informativni program. Dnevnik HRT-a, RTL-a, Nove tv, samo daj. Ona zna da je hrvatski BDP u prošloj godini zabilježio nultu stopu rasta, i zna da petina građana ne može podmirivati osnovne potrebe. I zna da čak 130 tisuća građana u dobi do 29 godina nije radilo ni jedan jedini dan. Zato svaki naš razgovor prije ili kasnije začine riječi ''radni odnos''!

O zapošljavanju baka sve zna, ali s jednim se ne može pomiriti. Naime, teško joj je objasniti da zacementirani poslovi postaju stvar prošlosti, baš kao i video rekorderi. Oni postoje, ali više nisu poželjni. Njoj je teško razumjeti da nema više onih ''radnih odnosa koji traju dok vas smrt ne rastavi''. Sve je manje muškaraca i žena koji se zapošljavaju s 30 godina i sljedećih 30 rade isti posao.

U budućnosti, ljudi će mijenjati i do sedam poslova. S tehnološkim razvojem dolaze neke druge prilike. Već je sada potrebno razmišljati o njima.

Ako vjerujemo analitičarima tržišta rada, onda možemo zamisliti kako će budućnost biti vrijeme potražnje za radnicima u području znanosti, tehnologije i zdravstva.

Nedavno je u Zagrebu održana zanimljiva konferencija u organizaciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, pod nazivom ''Nove vještine, tehnologije i zanimanja budućnosti". A koja će to sve biti zanimanja budućnosti, već se sada može pretpostaviti.

Među zanimljivim prijedlozima, kao što su odvjetnik za virtualno vlasništvo, kućni koordinator za obrazovanje, arhitekt tijela, stručnjak za kataklizme, najviše za oko zapinje - profesionalni prijatelj.

To će biti sjajna profesija za sve nas koji smo išli na popravni iz matematike i fizike. Za nas tzv. društvenjake.

Bit će to svojevrsni povratak u 19. stoljeće, kada je cvjetalo slično zanimanje u visokim krugovima, kada su žene plaćale drugim ženama da im budu ''pratiteljice/družbenice''. Te su dame morale imati ugodnu vanjštinu, ali i još ugodniju narav. Morale su znati voditi britke razgovore, plesati, zabavljati društvo.

U budućnosti će tako svi oni osamljeni, a imućni ljudi, moći kupiti vrijeme druge osobe, i neće posezati za escort agencijama, već će moći nabaviti pristojno i kvalificirano društvo sasvim legalno i bezopasno. Osobu koja ima papire, diplomu, potvrdu koja potvrđuje njezine vještine i kompetencije za profesiju prijatelja.

''Dobar dan, javljam se na vaš oglas. Tražite profesionalnog prijatelja?''

''Da, tako je. Koje su vaše specijalnosti?''

Sjećam se koliko je prašine digao slučaj portala ''Iznajmi prijatelja'' koji su pokrenula dva mladića. Ubrzo je zatvoren uz brojne negativne konotacije i aluzije na mrežu pedofilije i homoseksualnosti. Može li budućnost donijeti promjene u našim glavama, pa takvi projekti doista krenu? Moguće. No, tada se otvaraju neka nova pitanja.
Kako definirati PROFESIONALNO PRIJATELJSTVO?

Gdje je granica između profesionalnog odnosa prema klijentu i osjećaja privrženosti?

Sigurno imate kolegu do kojeg vam je stalo - između vas nema romantičnih osjećaja, ali postoji nešto više od ''gole'' kolegijalnosti.

Tko garantira da se to nešto ne bi javljalo u odnosu klijenta i osobe koja je u ''radnom odnosu'', koja je plaćena da se DRUŽI.

I zato se pitam: može li se prijateljstvo izolirati od onoga koji ga nudi i ima li smisla prodati prijateljstvo kao proizvod?