Dobrodošli u svijet dekadencije ''ludih dvadesetih''. Upoznajte naivnog idealistu Jay Gatsbya koji partija na Long Islandu ne bi li tako osvojio Daisy, bivšu simpatiju koja je udana za tešku sirovinu...

"The loneliest moment in someone's life is when they are watching their whole world fall apart, and all they can do is stare blankly."

Sjećam se kada mi je prvi put u ruke dopao ''Veliki Gatsby''. Bilo je to neko srpsko-hrvatsko izdanje s police barba Bartola, čovjeka koji je u najvećoj mjeri zaslužan za moju zarazu čitanjem, knjigama, književnošću općenito.

Bilo je ljeto i pljucala sam koštice u zdjelu.

Obožavam trešnje.

Roman kojega sam tada uzela, onako nasumce, nosio je težinu epiteta ''great american novel''. Danas, nekih desetak godina nakon ljeta Velikog Gatsbya, svjedočim o općoj gatsbyzaciji za koju je ponajviše zaslužna tvornica snova. Dakako, američka.

Hollywood čini čuda za književnost. Ma svi mi znamo da je najvažnija dobra priča, ako ste malo zahtjevniji od onih kojima su nizanje specijalnih efekata i pucačina dovoljni za kvalitetan film.

Filmska adaptacija Harry Pottera potvrdila je i podjarmila vatru za knjigama o malom čarobnjaku, a isto tako dogodilo se i Sumrak sagi, Larssonovoj Millenium trilogiji... na red je stigao Veliki Gatsby, veliki američki roman poput Moby Dicka, Huckleberry Finna, Lovca u žitu - djelo kojem teži svaki prosječni američki pisac, djelo za koje bi prodao dušu Vragu, djelo koje bi trebalo biti najbolja skica jednog vremena.

Čitajući Velikog Gatsbya, često sam se pitala je li F. Scott Fitzgerald znao, dok je pisao roman, što će on jednog dana postati i kakve će sve varijacije doživjeti? Može li to pisac ikada znati..?

Najveća eksplozija za Velikim Gatsbyem predstavljala je podjela romana američkim vojnicima tijekom Drugog svjetskog rata. To je ono fascinantno kod književnosti - njezina trajnost, neuništiva energija, spoznaja da živi ulaskom u tisuće drugih života.

Danas, 73 godine nakon smrti Gatsbyevog autora, ovaj roman ne prestaje vladati ljestvicama najprodavanijih naslova, a Haruki Murakami izjavljuje: "Da nije bilo Fitzgeraldova romana, ne bih danas pisao književnost kakvu pišem".

Velikog Gatsbya (Leonardo di Caprio, daleko si dogurao od sirotog Jacka) gledamo u kinu. Postoji barem pet filmskih adaptacija, od kojih je možda najpoznatija ona iz 70-ih s Miom Farrow i Robertom Redfordom u glavnim ulogama. Nova adaptacija u režiji Baza Luhrmana otvara festival u Cannesu.

Pa zašto onda pročitati Gatsbya, s trešnjama ili bez, s obzirom da po sinopsisu nije daleko od prosječnog ljubića?

Zbog Fitzgeraldovog pripovijedanja. Zbog dekadencije ''ludih dvadesetih''. Zbog kontrasta između glamuroznog života bogatih i najniže sirotinje u urbanoj sredini, zbog naivnog idealiste Jay Gatsbya koji partija na Long Islandu ne bi li tako osvojio Daisy, bivšu simpatiju koja je udana za tešku sirovinu, bogataša Toma Buchanana.

Zbog korupcije, dokolice, pohlepe, cinizma.

Zbog depresivnih hedonista koji se prepuštaju ''najskupljoj orgiji u povijesti''.

Zbog toga jer lova ne kupuje sreću, zbog literarnog uživanja u kritici materijalizma i propasti američkog sna. I pitanja: po čemu je to Gatsby doista ''velik''?