Htio sam dobar film, htio sam vidjeti što je pošlo po krivu

Kako su se približavali blagdani, sve sam više razmišljao o tome da jednostavno izbacim te uvijek iste i zamorne ljestvice s prigodnim filmovima. Bah...ima toga i previše u TV reprizama, a u kino je stigao i očajni spoj spektakla i biblijske priče imena 'Noah'. Valjalo je pronaći alternativu, film koji bi mogao radnjom i prije svega realizacijom privući gledatelje. Pronašao sam naslov kojeg ne prati osobito dobar glas, a ne ide mu u korist niti činjenica da je riječ o remakeu osobito dobrog originala. Htio sam pronaći razloge koji će to pobiti, htio sam dobar film, htio sam vidjeti što je pošlo po krivu.

Blood Ties (2013)

 

Režija: Guillaume Canet

Uloge: Clive Owen, Billy Crudup, Marion Cotillard, Mila Kunis, Zoe Saldana, Matthias Schoenaerts, James Caan...

Žanr: Drama, kriminalistički

Trajanje: 127 min

Nakon dugogodišnjeg odsluženja zatvorske kazne zbog ubojstva, Chris (C. Owen) pokušava nastaviti sa životom na legitiman i častan način. Najveću podršku mu pruža mlađi brat, policajac Frank (B. Crudup) koji ga prima u stan i pronađe posao. Kako vrijeme odmiče, postaje sve jasnije da se Chris nije prilagodio takvom načinu života te se on polako vrati svojim starim navikama. 

Zahvaljujući problematičnom bratu, Frankova reputacija među kolegama polako počne blijediti a dodatni problem mu stvori i ponovno stupanje u vezu sa bivšom - Vanessom (Z. Saldana) čijeg je supruga upravo on smjestio iza rešetaka... 

 

Gotovo savršena glumačka postava, krimi-drama smještena u uvijek burne i zanimljive 70-e, glumac/redatelj koji je unatoč svojoj mladosti već izgradio status jednog od najperspektivnijih francuskih filmaša, sasvim dovoljan broj razloga za gledanje ovog filma, no, to ipak nije bilo dovoljno.

Već sam u uvodu spomenuo da je riječ o remakeu francuske krimi drame iz 2008-e imena "Le Liens Du Sang" koja je pak adaptacija romana "Deux freres, un flic, un truand" (iliti po naški, 'Dva brata, policajac, bitanga'), no nisam vam rekao da je u francuskoj verziji jednu od glavnih uloga tumačio upravo redatelj ovog filma, Guillaume Canet. 

Canet je kao zakleti ljubitelj američkih krimi-drama 70-ih (posebice onih Sidneya Lumeta i Martina Scorsesa), osjetio potencijal priče koja bi mogla biti njegova 'velika' karta za Hollywood i nije ništa prepustio slučaju, već je kontaktirao svojeg američkog kolegu Jamesa Graya da mu pomogne u 'amerikanizaciji' scenarija.

Scenarij je ispoliran, sakupljena je izuzetna glumačka ekipa, selektiran savršen soundtrack te se iščekivala sama premijera. Ona je održana ni manje ni više nego prošle godine na prestižnom festivalu u Cannesu (doduše, izvan natjecateljske konkurencije). Kritike su bile mlake, mahom podjeljene. Nešto nije bilo u redu. Problem je ostao isti kao i kod originala, problem je - scenarij.

U prvoj polovici filma se ne događa gotovo ništa, priča kakvu smo već vidjeli nebrojano puta. Glumci se trude, vraški se trude... no nije im problem sažvakati tako slabašan scenarij. Sve je nekako anemično, isforsirano. Ženski likovi su gotovo u potpunosti zanemareni (posebice oni koje tumače Zoe Saldana i Mila Kunis) dok je donekle svojih da kažem, 5 minuta dobila Marion Cotillard (usput rečeno, Canetova supruga).

Slabo, malo, premalo.

Ništa bolje od toga nije prošao niti veteran James Caan u epizodnoj ulozi oca odnosima rastrgane braće.

Sve je ostalo na plećima Clivea Owena i Billya Crudupa. Owenova gluma u inače za njega atipičnoj ulozi u najmanju ruku rečeno, oscilira. U pojedinim scenama je nemilosrdan, krajnje brutalan i pritom itekako uvjerljiv, no u većini njih samozatajan pa čak sa svojim tobože dijaboličnim osmijehom i blago iritantan.  

Crudup? Izvanredan u vjerojatno najkompleksnijoj ulozi u filmu. Gotovo osjećate njegovu agoniju koja ga prožima dok žrtvuje svoj cijeli život i reputaciju zbog brata koji ne želi promjeniti svoje sebične navike. Kemija između dvojice glumaca je sasvim solidna.

Neznam, stvarno sam želio da ovaj film bude puno više, da uspije, da bude bolji, nažalost, ostao sam u nedoumici.

Kopka me ona alternativna gotovo 20-ak minuta duža verzija koja je možda popunila sve te praznine koje se osjećaju. Ovako, do eventualnog gledanja iste, film vam svakako preporučam ponajprije zbog snažne glume, standardno za taj period dobrog soundtracka, no sve skupa bez neke istaknute euforije i oduševljenja.