Matanić je napravio radikalan potez i natjerao nas (većinu) da izvučemo glavu iz dupeta

Valjda se sudbina malo poigrala samnom kad mi je prošlu subotu poremetila odlazak na pretpremijernu projekciju "Zvizdana" koja se održala u (na kraju se pokazalo) dupko ispunjenom Kazalištu lutaka, no, što je, tu je.

Nisam očajavao, plakao niti proklinjao bogove zbog toga kad za takvom dramom nije niti bilo potrebe, znao sam da će film ionako ubrzo krenuti sa svojim pohodom na kinodvorane. Žalim jedino za propuštenom prilikom da Tihani i Goranu čvrsto stisnem ruke i bacim pokoju riječ hvale za bezprijekorno odrađen posao, no, jbg., možda neki drugi put.

Zvizdan (2015)

Režija: Dalibor Matanić

Uloge: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Dado Ćosić, Stipe Radoja, Trpimir Jurkić...

Žanr: Drama

Trajanje: 123 min.Stigao je tako i četvrtak, a s njim i prva kinoprojekcija. Naravno, nestrpljenje je bilo na vrhuncu.

1991. Jelena (T.Lazović) i Ivan (G.Marković) su mladi ljubavnici koji se spremaju na zajednički bijeg iz svojih sela u Zagreb. Zašto? Paaa... Jelena je Srpkinja, a Ivan Hrvat i to predstavlja mnogima trn u oku, pogotovo tad, kad su na pomolu neke loše stvari. Balvani se slažu po puteljcima dok vojni kamioni paraju idiličan mir. Srbi i Hrvati upiru prstima jedni u druge, svi glasno govore tko je čiji, a Jelena i Ivan žele samo mir i ljubav. Stvari se zahuktaju kad Jelenin brat Saša (D.Ćosić) dobije poziv za vojsku...

2001. Nataša (T.Lazović) se s majkom (N.Ivanković) nakon pustih godina izbjeglištva vrati iz Srbije u svoju, ratom devastiranu kuću. Nataša ne može i ne želi zaboraviti, rat joj je 1995. uzeo brata Dražena i za to krivi Hrvate. Majci je dosta bježanja i želi mir i novi početak. Osjećaji se uzburkaju kad Natašina majka za obnovu kuće unajmi mladog majstora Antu (G.Marković)...

2011. Ratne rane su prisutne samo kod starije žitelji dok je mlađim naraštajima na pameti isključivo uživanje u ljetu i zabavi. Luka (G.Marković) na putu ka Splitu sa svojim prijateljom nevoljko svrati u svoje rodno selo u kojem se sprema veliki techno party. Luki nije do zabave, a jako brzo doznamo i zašto se godinama nije vraćao iz Zagreba...  

Znate ono kad su svi nabrijani na nogomet, košarku ili rukomet samo zato jer igra reprezentacija i u pitanju je neko veliko prvenstvo. Novine i televizije vrište o tome, prodaju se hektolitri pive, grickalica i kojekakvih pizd....a i naravno, svi puše propagandu. Prodala se nova serija nacionalnog naboja. Nešto slično se može reći i za Matanićev "Zvizdan". Nagrada u Cannesu (napokon), nagrade u Puli i svi pričaju samo o "Zvizdanu". Svi su oni koji od mračnih kinodvorana bježe kao đavo od tamjana, al' jbg., o ovom filmu se priča i 'oni' ga moraju pogledati. Meni je drago, mnogi će dobiti i više nego što su tražili, dok će mnogi u kojima vječno gori plamićak mržnje kipiti u sebi jer im je teško prigrliti ideju ljubavi i pomirbe. 

Posljednji kinosusret s Matanićem (ultraloši pokušaj slapstick komedije zvan "Majstori") ubio je u meni i posljednji tračak nade za hrvatski film i zakleo sam se u sebi: -Nikad više.-  

No, ove godine se nije desilo samo jedno, već tri (!) čuda. Raznesen snagom Jukinog masterpiecea "Ti mene nosiš", odvažio sam se pogledati i hvaljen Sviličićev film "Takva su pravila" i gle čuda, još jedan za pamćenje. A sad? Sad sam bio spreman za najzvučniji domaći film ikad (?). 

Matanić je napravio radikalan potez i natjerao nas (većinu) da izvučemo glavu iz dupeta. O da, baš sad kad kreteni prizivaju novi rat, žele završiti ono što se kuha stoljećima, nove potoke krvi, jad, bijedu i očaj. E, pa... jebite se 'vi' i rat. Moje djetinjstvo je uništeno, unakaženo i nitko ga neće vratiti, a ne želim da moje dijete ikad okusi istu dozu gorčine.

Dosta je mržnje i ratova, netrpeljivosti i huškanja. Nisam, neću i ne želim zaboraviti tko, što i kako, al' to ne znači da ponovno prizivam. Ljudi, a pritom mislim isključivo na 'ljude', za mene će biti baš to, neovisno jesu li oni Srbi, muslimani, crnci, židovi ili što i tko. 

Mataniću je bila puna kapa toga. Napravio je svoje verziju/e Romea i Julije, bacio nam celuloidnu rukavicu u lice i pustio nas da se sami borimo sa unutarnjim demonima. Premda neke stvari bacaju na zicere koji kupuju naklonost žirija međunarodnih festivala, u filmu nema one klasične patetike kakve viđamo u hollywoodskim filmovima.

Njegovi likovi vrište: -A tko mene pita?-. Bolno otrežnjuju one kojima su oči natopljene mržnjom. Znam da će mnogi imati hrpu zamjerki zbog pomalo neutralnog pristupa, no to je bilo nužno i to je jedini pravi pristup. Strana publika će to shvatiti, kvragu, zato je i dobio nagradu u Cannesu. A mi? 

S tehničke strane gledajući, film je jako dobro snimljen, u pojedinim dijelovima možda i predugačak, no ta meditativna kohezija s prirodom podjednako smiruje i tjera na razmišljanje. Ovaj put Matanić nije ništa prepustio slučaju, sve ima svoj smisao i sve je posloženo baš kako treba.

A gluma? Tihana, Tihana, Tihana... bravo, naklon do poda! Mislim da ćemo je jako brzo gledati i u internacionalnim projektima uz kojekava zvjezdana imena. Marković pomalo oscilira, no na to je uvelike utjecala kompleksnost likova koje tumači.

Sve u svemu,Matanić nas je sa svojim "Zvizdanom" opizdio posred čela, uzburkao duhove i znam da neće baš svi biti oduševljeni porukom koju promiče, a upravo to je i najveća snaga ovog filma.