Premda se inače gnušam pojma rimejk, na neki način sam bio privučen gotovo heretičkom činu obrade sad već klasika vestern žanra odnosno redateljsko/glumačkog trijumfa velikog Clinta Eastwooda "Unforgiven" (1992).  Ipak, s druge strane, nekako opet sve skupa ima smisla no tu tezu ću ostaviti za malo kasnije.

Yurusarezaru Mono (2013)

Režija: Sang-il Lee

Uloge: Ken Watanabe, Kôichi Satô, Akira Emoto, Yûya Yagira, Shiori Kutsuna, Eiko Koike...

Žanr: Drama, akcija

Trajanje: 135 min.

Nakon niza dugih, krvavih godina ratovanja, Jubei Kamata (K.Watanabe) svoj je mir pronašao na izoliranoj farmi gdje je sa suprugom obrađujući škrtu zemlju osnovao i obitelj. Zajednička borba sa teškim uvjetima potrajala je tek nekoliko godina i Jubeieva supruga je preminula ostavivši ga samog da se brine za njihovo dvoje malodobne djece.

Jednog dana na Jubeievu farmu dojaše njegov stari ratni sudrug Kingo Baba (A.Emoto) sa poslovnim prijedlogom koji bi novčano mogao uvelike poboljšati Jubeievu tešku situaciju. Baba je naime angažiran od strane par prostitutki da ulovi i ubije dvojicu farmera koji su unakazili lice njihove kolegice. Prostitutke su prvotno tražile pravdu kod njihovog lokalnog šerifa Oishia (K.Satô) no on je procjenio da je dovoljno da farmeri plate odštetu prostitutkama. Jubei prvo odbije Babinu ponudu no uskoro shvati da je to jedini način da se izvuče iz nevolja... 

Prije negoli pomislite da je učinjena još jedna neoprostiva šteta drznuvši se dirnuti još jedan filmski dragulj koji ni u kojem slučaju nije trebao dorade, obrade i kojekakve slične interpretacije, stop. Ovaj put pričamo o malo drugačijem obliku rimejka.  

Dobro upućeni filmoljupci itekako znaju da je neponovljivi japanski redatelj Akira Kurosawa svojevremeno opjevao rani opus svog američkog kolege Johna Forda te je pod utjecajem njegova rada s dužnim štovanjem na neki način napravio svojevrsne japanske inačice američkog vesterna zvane chambara (podžanr japanskog povijesnog filma jidaigeki). Jak utjecaj vesterna je tako prisutan u Kurosawinim klasicima "Yôyinbô" (1961) (u ovim krajevima znan kao "Tjelesna Straža") odnosno remek-djelu "Shichinin no samurai" (1954) iliti "Sedam Samuraja".

 

Majstor kakav je bio, Kurosawa ne samo da je sa štovanjem obradio vestern žanr već je svojim primjerima fascinirao američke i talijanske kolege koji su odmah prepoznali originalnost priča i snagu likova njegovih filmova da su ih ekspresno rimejkali u gotovo podjednako upečatljive vestern klasike "Sedmorica Veličanstvenih" (1960) odnosno "Za Šaku Dolara" (1964) Sergia Leonea.

Da li je u tom slučaju svetogrđe dirnuti se u Eastwoodove "Nepomirljive" kad je isti itekako pri stvaranju tog neospornog klasika bio uvelike nadahnut Leoneom? Naravno da nije. Rekao bih da je to dugotrajno križanje zapada i istoka ovaj put napravilo puni krug i da je pred nama jedan izvanredan rimejk koji unatoč gotovo preslikanom scenariju ima dosta toga novog za ponuditi. 

Bilo je nezamislivo da netko može prenijeti karizmu velikog Clinta no Ken Watanabe je s pravom jedan od najpoznatijih japanskih glumaca već desetljećima i mogu vam otvoreno reći da je ovdje pružio jednu od ponajboljih uloga svoje impresivne karijere. Kad već spominjemo glumu, ostatak ekipe je manje-više odradio sasvim solidan posao naspram svojih američkih pandana no blagi podbačaj je ipak gluma Kôichia Satôa čiji je lik šerifa u ovoj verziji manje zlokoban i upečatljiv od onog kojeg tumači nezaboravni Gene Hackman.

Kao novitet je pak istaknuta kritika rasizma naspram japanskim Ainu domorocima koje nismo često imali prilike viđati u ovakvom tipu filmova. Snažna ant-nasilna poruka je prisutna od samog početka no za razliku od originala, završnica ovog filma je daleko brutalnija i krvavija (sasvim logično kad su katane u pitanju) i kao takva posjeduje još i jači udar na gledatelja. 

Istaknuo bi i to da je film izvanredno snimljen od strane veterana Norimichia Kasamatsua koji se nije libio kao kulise koristiti prekrasne snježne krajolike Hokkaido otoka. Vizualan dojam je pojačan predivnom i nerijetko emocijama ispunjenom glazbom za koju je zaslužan prekaljeni filmski kompozitor Tarô Iwashiro.

Dovoljno? Osobno sam zadivljen respektom redatelja Sang-il Leea naspram originalu koji ni na koji način nije ukaljao spomen na originalni predložak već ga je u nekim segmentima čak i nadmašio. Ne zvuči vam dovoljno žestoko i živo? Nema druge nego da u tom slučaju ponovno bacite pogled na Miikeov zafrkantski homage spaghetti westernu zvan "Sukiyaki Western Django" i svi sretni.