Kako uopće pisati o Nicku Caveu, utrpati u omanji tekst nekoliko dostojnih i suvislih riječi o čovjeku koji je sam sročio neke od najdubljih i najdirljivijh tekstova u povijesti glazbe, poeziju koja bi istjerala suze i na oči najkrućih i najhladnijih osoba? Nemojte pak na osnovu toga misliti kako je on samo zaneseni romantičar i emotivac, čuči u njemu mali milijun demona koji svako malo provire na površinu glasno urlikajući i mahnito se cerekajući.  

20,000 Days On Earth (2014)

Režija: Iain Forsyth, Jane Pollard

Sudjeluju: Nick Cave, Warren Ellis, Susie Bick, Darian Leader, Ray Winstone, Kylie Minoque...

Žanr: Dokumentarni, drama, glazbeni

Trajanje: 97 min.Kruži tako ovaj neobičan film o još neobičnijoj personi od kina do kina (možda ga jednog dana ugledamo i u našem) kao da i sam živi životom rock zvijezde na nekoj turneji no, treba li ga gledati netko tko nije fan dotičnog gospodina 'mračnog'?  

Prije svega, nadovezat ću se na posljednje pitanje. Osobno, poštujem Caveov rad i premda nisam neki zagrižen fan njegove glazbe, nekako, kako i moj životni sat sve brže otkucava, uvlači mi se ta njegova mračna glazba i brutalno iskreni tekstovi duboko pod kožu.

Trebalo je valjda proći podosta vremena da smirim tu svoju potrebu za žustrinom (i dalje prvenstveno preferiram njegov manijakalni projekt zvan 'Grinderman') kako bi dozvolio Caveu da me opije svojim mračnim tonovima.

Nije niti ovaj poludokumentarac (da se tako izrazim u trenutnom pomanjakanju adekvatnije riječi) jedan od onih, klasičnih dokumentaraca kakve smo navikli gledati. Neuobičajen je ovo spoj Caveovog vlastitog propitivanja života, tko je sad i tko je bio? Na sebi svojstven način, Cave svojih 20,000 dana života prezentira kroz paaa... neću reći klasičnu naraciju već vlastitim poetičnim izražavanjem ljepote i kaosa koji žive u njegovoj glavi.

Redateljski duo Forsyth/Pollard razumiju njegovu želju i potrebu za takvim načinom, dobro svjesni snage njegovih riječi i može se reći kako su sretni što služe kao alat njegove volje. Zašto bismo gledali Cavea u udobnom naslonjaču s čašom konjaka u ruci, ispred kamina u kojem pucketa vatra dok se na otrcan način prisjeća nekih od najupečatljivijih trenutaka svojeg djetinjstva i mladosti kad je bolje nasuprot sebe posjesti frojdovskog psihoanalitičara koji će takva pitanja postaviti na onaj, ugodno-neugodan način? 

 

Nije prošlo niti 10-ak minuta filma a kroz glavu mi je proletjelo sjećanje na film/koncert/dokumentarac "The Song Remains The Same" o nevjerovatnim Led Zeppelinima. Kakve to veze sad ima sa Caveom? To je recimo za mene osobno bio posljednje viđen spoj dokumentarnog i surealnog, magično spojenog u glazbenoj sferi, naravno.

Vozika nas Cave tako kroz svoj nevjerovatan život ispunjen nevinošću, slavom, kaosom i iskupljenjem. Sa svojom srodnom dušom i podjednako ekscentričnim i genijalnim  'kompanjonom' Warrenom Ellisom, Cave se prisjeća (onog čega može) i sa strašću pripovjeda o danima kad su svirali sa legendarnom Ninom Simone, stvaranju glazbe i kroćenjem iste, flertanjem sa mainstreamom (Kyle Minoque) i strahom. 

Ostao sam zadivljen čovjekom koji nije imao budućnost, koji je upao u najdublje i najmračnije životne rupe a opet je tu, riječi i pisanje ga spašavaju, suviše se boji zaborava, inertnosti. Kad zakorači na binu, trans je potpun, svrha ponovno dobija smisao, sve je na svome.  

Neznam hoće li se ovaj zadivljujući film na kraju lagano prošvercati među sve te bezumnim blockbusterima u naše kino i uspjeti pronaći svoju publiku al' znam da ga ne NIKAKO ne smijete ptopustiti!