S poznatim književnikom, kolumnistom 'Jutarnjeg lista' - Juricom Pavičićem - razgovarali smo o pisanju, dobrim knjigama, te društvenim fenomenima koje tematizira u svojim pripovjetkama

Autor ste romana i kratkih priča - u kojoj formi lakše pronalazite glas?

Moj se 'glas' vremenom mijenjao. Bio sam jedan od rijetkih pisaca koji su započeli s romanima. Moja prva knjiga odmah je bila roman. Većina pisaca moje generacije započela je pričama, a meni to nije išlo, nisam bio zadovoljan s njima. To je sasvim drugi tip discipline i drugi tip promatračke inteligencije koja je potrebna.

Nisam objavljivao priče jer mi se nisu sviđale. U jednoj fazi došlo je do promjene, kada sam otkrio koja vrsta priča meni ide - to su priče koje su malo kronikalnije, više je likova, malo su dulje, odmiču se od tipičnog pojma američkog short story-a.

Kolumnist ste i pisac. Kako pomirite te dva različita izričaja, žive li u vama Jurica Kolumnist i Jurica Pisac?

Često me kada pišem kolumnu zanimaju iste stvari koje me zanimaju u knjigama - kada se oljušti ta cijela priča, mene zanimaju ljudske situacije. Iz istih situacija sišem i za kolumne i za romane. A ono što je najveća razlika u svemu tome jest što kolumnist mora imati svoje mišljenje prema određenim stvarima, dok je to nešto od čega se u prozi treba ustručavati, u prozi moraš biti spreman i na nešto s čime se osobno ne slažeš, postojanje jedne polifonije.

U 'Patroli na cesti' igrate se suprotnostima 'selo-grad', 'sjever-jug'; postoji li danas taj fenomen u tolikoj mjeri ili je već riječ o određenom stereotipu?

Smatram da postoji, i taj je fenomen nalik ekonomskoj datosti. Naša Dalmacija u nekim je stvarima regresivna, nije dočekala modernizacijske procese na način na koji je to možda očekivala. Taj je odnos sličan odnosu sjevera i juga u Italiji - to možda nije toliko izraženo u Zadru, ali mislim da sigurno nije stereotipno, to je realnost. Naravno, postoje i druge kulturalne razlike, ali mene primarno ne zanimaju kontrasti, tim se prostorom služim u pripovijedanju jer ga jako dobro poznajem.

Kakav je jezični identitet današnjeg Splita?

U Splitu postoji više urbanih vermakulara: kod samih Splićana jezik se dosta mijenjao. Točno prepoznajem glas splićanina 60 - godišnjaka ili nekakav urbani vermakular tipa Robi K. - jezik ulice 20 - godišnjaka. Postoje međuprimjese, što čini jezični pluralizam, a on vanjskom slušatelju djeluje kao jedan, pa ga uvrštavaju u onaj stereotipni 'dalmatinski' koji postoji u sinkronizaciji crtića. Zato svi magarci govore čakavski. Ono što je meni drago je to što je taj urbani jezik postao jezik kreacije, zahvaljujući TBF-u, Robiju K i drugima. Vidim da ljudi iz Splita rado govore svojim izričajem u javnosti, to je naprosto dio njihova identiteta.

Danas, zahvaljujući Internetu, tekst nije dovršen - kako reagirate na komentare svojih čitatelja?

Moram priznati da sam dvoličan po tom pitanju. S velikim interesom čitam komentare ispod tuđih tekstova, ali izbjegavam čitanje komentara na svoje tekstove - bojim se da bi to potaknulo autocenzuru. Pisao bih u rukavicama.

Kakav je osjećaj kada priča oživi na filmskom platnu?

To je svakako ugodan osjećaj, ali i koristan - često se događa da strani urednici i časopisi dođu do mene upravo preko filma, jer postoji barijera jezika, književnost teško izlazi. Brešan i ja radili smo neko vrijeme zajedno na scenariju, no u jednoj fazi osjetila se potreba da Brešan dalje nastavi sam, došlo je do razmimoilaženja. Nisam htio da se priča ne odvija u Dalmaciji.

Jesu li Hrvati trendovski čitatelji? Čitamo li svi istovremeno Dana Browna, Krizmanićku itd.?

Imamo jedan kolonijalni mentalitet, pomodni smo i volimo imitirati Zapad. Htjeli bi biti mješavina Talijana i Nijemaca. U čitanju smo jednako povodljivi kao i u kupovini namještaja, odjeće, ili u stilovima urbane kulture. Matešić to naziva 'kulturom goblena' - imat ćemo Hrvatski 'Seks i grad', Hrvatske 'Prijatelje' i sl. Proizvode iz drugog svijeta presađujemo u svoj. No, s druge strane, neka dobra djela proizašla su iz toga, primjerice, izvrsni Bauerovi filmovi iz pedesetih.

Tko su, po vašem mišljenju, pisci na koje trebamo računati?

Od mlađeg naraštaja definitivno Olja Savčević-Ivančević. Ona je izvrstan pripovjedač kratkih priča i pjesnik. Volim Julijanu Matanović i Zorana Ferića. Karakašev roman 'Kino Lika' zasigurno je jedan od najznačajnijih romana u posljednjem desetljeću.