Jedna od gošći Kalibar bestivala, festivala književnosti i kulture u Zadru, bit će i Jelena Zlatar s kojom smo porazgovarali o inspiraciji, školi pisanja, književnim susretima...

Jelena Zlatar rođena je 24. rujna 1982. godine u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2006. godine i od tada je zaposlena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom prostora. Doktorirala je 2012. godine s disertacijom Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine. Autorica je brojnih znanstvenih članaka i urednica znanstvenih zbornika te izvršna urednica znanstvenog časopisa Sociologija i prostor. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe).

Pobjednica je natječaja "Priče o Kosi" (2013) u organizaciji LUSH-a i CeKaPe-a s (priča Kosa). Njezina je priča Okrutnost jedna od 15 najboljih priča natječaja „Vranac 013" (2013). Ušla je u uži krug natječaja „Prozak" 2014. (priča Ticala).

Njezina kratka priča Nedostaje objavljena je u zbirci priča „Krom i pakao" (CeKaPe, 2012.). Priče su joj objavljene i na književnim portalima (www.kratkaprica.bloger.index.hr, arteist.hr i dr.).

Autorica je znanstvene knjige „Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza" (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.), zbirke priča „Odjavna karta" (CeKaPe, 2014.) i romana „Slijepa točka" (CeKaPe, 2015.).

U pripremi je njezina druga zbirka kratkih priča "Ticala".

Dolaziš nam na Kalibar bestival u Zadar! Kakvo je tvoje mišljenje o jednom ''festivalskom'' tipu promoviranja književnosti? Posjećuješ li takva događanja?

Uvijek posjećujem takva događanja i moje mišljenje o njima je jako pozitivno. Smatram da je vrlo bitno književnost 'promovirati', približiti publici na bilo koji način, a pogotovo putem festivala, tribina, književnih večeri.

U Centru za kreativno pisanje (CeKaPe) predstavili smo mnoge pisce kroz program Čitaj mi koji se održava već više od dvije godine na različitim lokacijama u Zagrebu. Svi koje zanima književnost ili pak određeni autori, na takvim događanjima imaju priliku s njima doći u susret i neposredno doživjeti književna djela koja inače najčešće konzumiramo u osami.

Sociologija je tvoje područje profesionalnog rada. Koliko ''sociolog u tebi'' pomaže i/ili odmaže u pisanju fikcije?

Prije nekoliko godina sam mislila da sociolog 'odmaže' u pisanju fikcije jer se ipak radi o znanosti s jedne, a umjetnosti s druge strane, no, kako moje iskustvo raste, tako više mislim da sve pomaže u pisanju fikcije, a pogotovo sociološko iskustvo istraživanja, proučavanja i analiziranja društva.

Nakon napisane znanstvene knjige, pisati kratke priča bilo je gotovo olakšavajuće.

Vrlo sam oštro razdvajala fikciju i znanost, budući da to jesu dva vrlo različita područja, ali među njima postoji jedan bitan prostor koji se preklapa. To je prostor pisanja. Njega pokušavam njegovati, kako u znanosti, tako i u književnosti.

U "Odjavnoj karti" si kratkopričaš, a u "Slijepoj točki" romanopisac. Kako si se odlučila upustiti u dulju formu? Je li roman nastao na temelju skice za kratku priču?

Dijelom je možda i nastao na temelju skice. Shvatila sam da postoji priča koju bih željela zapisati, a koja nije toliko kratka i zapravo bi trebala biti roman. Zatim sam se naglavačke bacila u pisanje.Nisam znala što me čeka niti koliko je forma romana zapravo različita od kratke priče. Bio je to ozbiljan, dugotrajan i izazovan posao.

U nekim trenucima mi se činilo da mi tekst izmiče i da taj roman zapravo nikada neće dostići svoj krajnji oblik.

U mnogim trenucima pitala sam se zašto ga uopće pokušavam napisati, a držalo me uvjerenje da 'imam priču', da imam zaokruženu ideju koja možda može funkcionirati, koju mogu i trebam izbaciti iz sebe i od koje, na kraju krajeva, može nastati nešto što će netko poželjeti pročitati.

I u Odjavnoj karti i u Slijepoj točki mnogo su mi pomogli odlični urednici: Miroslav Mićanović i Nebojša Lujanović.

Možeš li nam reći kako je biti dio CeKaPe-a?

To je vrlo uzbudljiv posao. Osim što je izuzetno dinamično i zanimljivo baviti se svim stvarima vezanima uz književnost (od radionica pisanja preko tribina i književnih večeri do ljetnih škola i izdavaštva) te raditi s motiviranim i kreativnim ljudima, CeKaPe-u dugujem i svoj 'ulazak' u svijet pisanja.

Nikada se ne bih osjećala dovoljno sigurno u sebe da počnem objavljivati knjige. Sanja Vučković (predsjednica CeKaPe-a ) me na to nagovorila, potaknula me i omogućila mi objavljivanje čak dvije knjige. Jako sam zahvalna na tome i sada želim omogućiti to iskustvo novim mladim autorima koji su pohađali CeKaPe-ove radionice.

Može li se reći za roman "Slijepa točka" da je svojevrsna kronologija nestajanja jedne ljubavi smještena u najljubavniji grad na svijetu?

Ako ste ga tako doživjeli, onda može. Nakon što su priče ili roman napisani, na čitatelju je da ih definira i kaže o čemu su zapravo. To je za mene najveća motivaciju u pisanju i razlog za objavljivanje: komentari čitatelja, tj. njihova povratna informacija.

Počelo je tako što mi je nakon javnog čitanja jedne kratke priče prije više godina prišla jedna gospođa i rekla:" Odlično ste opisali proces razvoda."

Sigurna sam da nisam mislila na razvod kad sam pisala tu priču, ali nakon njezinog komentara, priča je dobila novu dimenziju i postala priča o razvodu. Čitatelji prošire i osmisle priče. Zapravo, oni im daju život.