Kad je riba ispod broda i kad na površinu komadi izlaze kao na pokretnoj traci, tada je sve u redu. Nitko nije nezadovoljan i nitko ne postavlja nikakva pitanja. No kada se lovi na provjerenoj pošti, a riba odbija bilo kakvu suradnju, tada počinju problemi koji su, ako niste baš krutih stajališta, ipak relativno lako rješivi

Iznenađujuće je koliko se velik broj ribolovaca teško prilagođava situacijama drugačijima od onih koje su oni zamislili ili koje očekuju. Nažalost, takvi su ribari upravilu i u ostalim životnim situacijama jednako neprilagodljivi i 'teški' ljudi.

A jedna od najčešćih i najočitijih situacija u kojima takva neprilagodljivost dolazi do izražaja je vezana uz izraz 'moja pošta'.

Dolaskom ta tu svoju staru i provjerenu poštu takvi ribari uvijek postupaju na isti način. Zauzimaju do u dlaku istu poziciju kao i zadnji i predzadnji puta, puštaju da se barka poravna s vjetrom i kurentom, pa onda spuštaju istu ješku na jednako posloženom priboru u lovnu zonu.

Ako je nekim slučajem, što je zapravo vrlo rijedak slučaj, na barci s njima neko novo lice, neki novi ribolovac koji je sklon pitanjima i potpitanjima tipa 'Zašto riba ne grize?' tada mu je to uglavnom i zadnji boravak na toj barci.

A što je najgore, takvi neprilagodljivi ribari, najčešće ni ne pokušavaju sagledati srž problema, i uvidjeti da su na poziciji uistinu već više od sat vremena bez griza. Jedino uporište koje ih drži upravo tu gdje jesu je njihova uvjerenost da sve rade kako treba.

Tek na kraju takvog dana, ili u nekom od kasnijih razgovora, može im slučajno skliznuti izjava da su i prošli puta slično prošli, ili da je već duže vrijeme tako, a da pritom nitko od njih i dalje ne zna, a ni ne pokušava saznati što se zapravo događa.

Jednom sam prilikom bio u ribolovu kao treći član na barci na kojoj su bila dva iskusna ribolovca i godinama i stažom dobrano ispred mene. Nakon više od pola dana općeg neuspjeha na posebnim i 'tajnim' poštama, odveli su me na jednako 'tajnu' poštu od fratara. Odrađeno je poravnanje po lokalnim sinjalima od kojih su kampanel od crkve i desni rub stare masline uz bor na groblju poravnat sa tri kvarta punte mula na rivi, naravno, sve u daljini, a gledano dalekozorom, bili jedine stvarno pouzdane koordinate.

Sidro je bubnulo, konop se zategao, a bitva na gajeti zacvilila. Tunje naješkane optimizmom su spuštene do dna tako da je trenutno počelo opće - nedogađanje.

Shvatio sam još toga jutra da se ništa ne smije ni pitati ni sugerirati tako da sam zapravo samo strpljivo čekao da se njih dvojica umore, pa da napokon krenemo doma.

A onda je u meni proradio nekakav revolt koji je odlučio ignorirati sva nepisana pravila te gajete koja su cijeli taj dan bila na snazi, pa sam odlučio napraviti nešto po svom.

Uzeo sam srdele, počeo ih filetirati i nizati na iglu te pomoću silikonskog konca praviti 'kobasice'. Nisam mogao ne primijetiti skrivene podsmješljive poglede koji su pažljivo pratili svaki moj pokret. A kada sam završio s pripremom ješke skinuo sam predvez i složio 'slide' sistem. Na osnovu sam stavio klizno olovo od 60 grama, pa gumeni stoper i zavezao zogulin s kopčom na koji sam okačio predvez s jednom jedinom udicom na kraju. Udicu sam bogato naješkao i u podbačaju niz kurenat izbacio sistem dvadesetak metara po krmi.

Kad je olovnica pala na dno, popustio sam malo strune, pa onda još malo, omogućujući predvezu da bude nošen kurentom potpomognutim jugom koje je jačalo.

I kad sam izvukao fratra od četrdesetak deka više se nisu smijuljili.

Vidite, možda je ta njihova pošta u nekoj bonaci, nekada i držala fratre, ali u ovoj situaciji ispod barke nije bilo ništa, a zbog jakog kurenta i vjetra, te plime koja je rasla, 'slide' opcija je nudila najbolje šanse.

Nakon što sam u kratkom vremenu na taj isti način izvukao i četvrtog fratra, barba je zaključio da smo u ribolovu toga dana previše dangubili pa je samo naprasno upalio motor, a mene kao najmlađeg poslao na provu da dignem sidro.

Ono što je posebno zanimljivo je da ni jedan ni drugi nisu ni pokušali razmotriti mogućnost da i sami promjene pristup, možde ne i predvez, već samo možda ješku. Dok sam ja lovio, oni su svejednako držali svoje pribore na dnu odakle su one polovice srdela koje su po dolasku okačili na udice, jednako netaknute izvukli vani kad smo odlazili.

Sve je dobro kada se planirani ribolov odvija po ranije utvrđenom planu.

Odluči se otići na arbune, dođe se na željenu poziciju i arbuni počnu gristi pa se u kratkom vremenu jacera počne puniti. No što učiniti kada se to ne dogodi, odnosno kada unatoč svoj pripremi, ma koliko bila kvalitetna, ulov ipak izostane.

Prvo i najlogičnije pitanje koje bi svaki ribolovac trebao sebi postaviti, pogotovo ako je posljednji ribolov na tom mjestu bio uspješan, je, što je drugačije nego prošli put?

Mnogi ribolovci za ješku najprije koriste ono što im je preteklo od prošlog puta. Neke ješke poput usoljenog crva to podnose bez problema, no srdele koje su se odledile pa ponovo zaledile, definitivno nemaju jednako privlačan okus i miris.

A lignje patagonike tako dobro podnose višekratna zaleđivanja da ih je prava šteta baciti kad se ne potroše.

Ako se možda ne slažete s ovom teorijom, pokušajte kući uzeti porciju bataka pa ih nekoliko puta razlediti, ponovo zalediti, pripremiti i pozvati goste na večeru. Vjerojatno ćete morati pozvati i hitnu pomoć da bude što veća ekipa na okupu.

Dakle, najmanji bi problem trebao biti probati različite ješke. Malo dagnje, malo crva, malo lignje, malo srdele, malo gambora ili kozica, i u kratkom vremenu bi trebalo postati jasno što najbolje ide.

Druga stvar na koju bi svakako trebalo obratiti pozornost je kurenat koji je u pravilu posljedica faze mjeseca, odnosno plime i oseke u kombinaciji s vjetrovima.

Osim što se može javiti i kontrakurenat koji vaše udice, unatoč jako točno odabranoj i precizno usidrenoj lokaciji, može odvući van lovne zone, taj isti kontrakurenat može pomaknuti i ribu.

Prvi je korak, dakle, povećati olovno otežanje kako bismo bili sigurni da naješkane udice padaju upravo tamo gdje želimo i očekujemo. Koliko će to olovno otežanje biti ovisi o lovnoj dubini i jačini kurenta, no ponekad i 150 grama olova nije previše, pogotovo ako pokušavamo odraditi 'dijagnostičko' spuštanje pribora.

Ukoliko se ni u tom slučaju ništa bitnije ne promijeni, tada je poželjno smanjiti olovno opterećenje i ribu pokušati potražiti dalje od barke, izbacujući u svakom sljedećem izbačaju sistem malo više lijevo ili desno nego u prošlom izbačaju te pokušavajući u takvom 'češljanju' zatvoriti krug i pretražiti lovnu zonu što temeljitije i kvalitetnije.

A i lagano napinjanje ili spuštanje po sidrenom konopcu, ako smo na braku, također može dati jako dobre rezultate pogotovo ako je u pitanju dnevni lov jer mnoge vrste podizanjem sunca mijenjaju dubinu na kojoj borave.

Također, ako je pozicija provjereno pouzdana, tada korištenje spomenutog 'slide' sistema može dati izvrsne rezultate. Ješka koja pleše na jedva vidljivoj prami daleko od bilo kakvog vidljivog utega ili osnovne strune koja neminovno 'svira' u kurentu, definitivno je lovnija od bilo kakve druge kombinacije.

Premda većina ribolovca za pridneni ribolov koristi samo kančenicu, postoji cijeli niz jigerskih tehnika kojima se uspješno mogu nasukati brojne vrste. Tako se nekakvim light jiggingom bez osobitih problema i na veliko zadovoljstvo ribolovca, vrlo lako mogu isprovocirati napadi, pauka, pagara, kovača, velikih arbuna i brojnih drugih riba. Slow pitch, inchiku, kabura ili tai-kabura, također su vrlo lovne i primjenjive tehnike, no za njih ipak treba dignuti sidro i poziciju pročešljati u driftu.

A ponekad, unatoč svemu poduzetom, ništa se neće pomaknuti s mrtve točke bez bruma. Spuštanje nekakve riblje kaše ispod barke, bilo pomoću mrežaste vreće ili pomoću brumalice, svakako može samo pozitivno utjecati na kvalitetu ulova.

A ako ustanovite da unatoč svemu ribe na toj poziciji baš nema, uvijek možete dignuti sidro i otići na sljedeću 'tajnu' poštu pa pokušati sve iznova.