Lijenost mi je bucmasta, mekana, troma. Ne može baš hodati najbolje pa vuče po podu jednu po jednu nogu, a zapravo većinom leži nepokretna na jednom mjestu. Oko nje je oklop od neke ljigave i ljepljive supstance koja joj još više otežava kretanje. Ima osjećaj da što god radila, njene akcije nemaju nikakvog smisla niti utjecaja na okolinu. Razmišlja o koraku koji treba učiniti, o svemu što ju očekuje u budućnosti. Sve to izaziva uzbuđenje, ali i valove straha.

„Ovaj zadatak koji je ispred mene je težak. Ne znam mogu li ja to. Zapravo, znam da ne mogu. Sigurno nemam dovoljno znanja, nisam dovoljno kompetentna, definitivno nisam dovoljno pametna, disciplinirana ili sposobna izvršiti to do kraja. Ako to i odradim, a ne bude savršeno, okolina će me ismijati i kazniti osudom. Ispast ću glupa…“.

Osjećaj nedovoljnosti paralizira. Kako bi se nosila s tim pokušava manipulirati okolinom tako da zadatke proslijedi drugima, pravda se s time da joj nije stalo, ignorira problem, zabavlja se trivijalnim stvarima i jednostavnim aktivnostima, bježi što dalje može. Svjesna je da živcira ljude oko sebe i sabotira svoj život. Zna da razina njenog zadovoljstva može biti puno veća ako se samo malo više potrudi, no mogućnost neuspjeha je toliko strašna da je bolje uopće ne pokušati. Sjeća se onih davnih trenutaka kada bi nešto napravila što nije bilo „savršeno“’, kad je pogriješila i kad nije izvršila zadatak onako kako se od nje očekivalo i sjeća se jako dobro kazne koju bi pretrpjela za to što nije ispunila očekivanja. Nekad su ta očekivanja dolazila izvana, no do danas se to pretvorilo u razorni unutrašnji glas kritičara.

A kako izgledaju vaše Sebičnost i Lijenost? Što im treba?

Iz perspektive osobe koja je i kod sebe primijetila spomenute karakteristike te koja ih je nakon poduže borbe sa sramom i samoprijezirom uspjela priznati i prihvatiti, mogu reći da biti sebičan i lijen nije nimalo ugodno. Garantiram vam da ne postoji osoba na svijetu čije su dominirajuće crte osobnosti sebičnost i/ili lijenost, a da u isto vrijeme živi ispunjen život – pun ljubavi, zadovoljstva, samopouzdanja, obilja… Najljepši je osjećaj kad znaš da imaš što za dati, kad razveseliš nekoga svojim postupkom ili kad odradiš težak posao i osjećaš se zadovoljno i ispunjeno. Kad ne dajemo drugima i kad sabotiramo sami sebe osjećamo se ispraznima. Zašto bi onda netko odabrao biti sebičan i lijen?

Sebičnost i lijenost manifestacije su otpora i straha, što nitko od nas neće svjesno odabrati. Međutim, činjenica je da postoje u nama puno više nego što smo to spremni priznati. Mislim da su zbog univerzalne nepoželjnosti dobile puno goru stigmu od one koju zaslužuju. To je pogotovo izraženo u našem katoličkom odgoju gdje su glavne parole „budi skroman, žrtvuj se za druge, budi marljiv – i ući ćeš u kraljevstvo Božje“. Averzija prema tim karakteristikama nam je zapisana u genima te ih zbog toga jako teško prihvaćamo i kod sebe i kod drugih. No, vjerovali ili ne, mogu nas puno toga naučiti i mogu nam biti saveznici u našem radu na sebi, samo ako ih prepoznamo i prihvatimo. Dok god ih odbacujemo, ne dopuštamo si iskoristiti njihove pozitivne aspekte, koji nam mogu puno toga reći o našim potrebama i strahovima.

Ako si dopustimo na trenutak biti sebični, možda napokon saznamo kakav je osjećaj staviti sebe na prvo mjesto, uzeti ono što nam je potrebno, tražiti za sebe ili izraziti potrebu. Ako imamo osjećaj da se konstantno moramo žrtvovati za druge da bi dobili potvrdu svoje vrijednosti, s vremenom, od silne potrebe da se prikažemo kao „dobre osobe“, postanemo ogorčeni i puni zamjeranja prema ljudima u svojoj okolini za koje smo se „žrtvovali“. Postanemo frustrirani zbog osjećaja da „ja dajem svima, a meni nitko ništa“. S druge strane, ako si ne dopuštamo povremenu „lijenost“ dovodimo se u opasnost od preopterećenosti, guramo se preko ruba, ne poštujemo svoja ograničenja, ne dozvoljavamo si trenutke opuštanja. To može rezultirati ozbiljnim „burn out-om“, a naposljetku i težim zdravstvenim problemima.

Naravno, ne pozivam vas ovdje na sveopću samoživost i slavlje nerada, jasno je da se trebamo truditi biti što bolje osobe i prema sebi i prema ljudima oko sebe, no mislim da bi više razumijevanja i prihvaćanja bilo puno korisnije. Prihvaćanje pozitivnih aspekata sebičnosti i lijenosti te osvještavanje njihovih uzroka može nam uvelike popraviti odnose i s ljudima u svojoj blizini čiju sebičnost i lijenost ne podnosimo. Svojim razumijevanjem i drugačijim pristupom možemo čak tim ljudima pomoći da te svoje karakteristike transformiraju. Ono što je zasigurno neučinkovito je prigovaranje i averzija.

Predlažem vam da sljedeći put kad vas iživcira nečija sebičnost ili lijenost, ili kad krenete s osudama samih sebe, umjesto da na to gledate s prijezirom, pokušajte se zapitati koji dio vas ili te „sebične i lijene“ osobe treba pažnju i ljubav. Sebičnosti pokušajte reći – „u redu je i ako ne daš, ja te i dalje volim“, a lijenosti – „oko čega ti treba pomoć, čega se bojiš?“ Vjerujem da vam neće biti lako dati takvu vrstu podrške nekome čija sebičnost ili lijenost direktno utječu na vas. Moglo bi vam biti još teže isto to dati sami sebi ako ste se cijeli život zbog toga osuđivali. Ali ako pokušate i ako budete uporni, ako otvorite srce dovoljno da uđe razumijevanje i podrška, možda primijetite čudesne transformacije.

P.S. Psihološka pozadina sebičnosti i lijenosti puno je kompleksnija nego što u jednom tekstu mogu objasniti i vjerojatno za svakog vrlo individualna. Ako vas zanima detaljnije o tome, slobodno mi se javite na mail.

O AUTORICI:

Rajana Radosavljev iskusna je televizijska novinarka, urednica, voditeljica i spikerica te odnedavno i praktičarka tjelesno orijentirane terapije sa završenom četverogodišnjom školom u Centru za integrativni razvoj u Zagrebu.

Održava individualna psihološka savjetovanja te radionice za prestanak pušenja – www.zastopusim.com.
rajana.radosavljev@gmail.com
zastopusim@gmail.com