Prava renesansa tek se očekuje sljedeće godine, kada se Zelena vila vraća u cijelu Europu, sasvim legalno i s još većim postotkom thujona

Ono što je za New York Peta avenija, a za Pariz Champs-Élysées, to je za Budimpeštu Avenija Andrassy. U toj gradskoj žili kucavici posebno se ističe Madžarska državna opera, u neposrednoj blizini usidrila se zgrada Baleta, Baletni institut, Muzička akademija Franz Liszt, Budimpeštanski operetni teatar i desetak drugih manjih kazališta.

Među njima se naguralo mnoštvo restorana, noćnih barova, bistroa i kavana, među kojima posebnu pažnju privlači jedna s natpisom Abszint.

Apsint ili La Fee Verte (Zelena vila) kako su još davno nazivali tu vatrenu žesticu u kojoj se postotak alkohola penjao do vrtoglavih 74 posto, tako je unatoč stoljeća zabrana i demoniziranja, našla u Budimpešti svoje vječne štovatelje.

Očito se njeni stanovnici rado sjećaju mitskog pića pariških impresionista i poetskog spleena od pelina (Artemisia absinthium), zelenog anisa i slatkog koromača.

Malo se koje piće okružilo s toliko tajnovite povijesti i legendi kao apsint. Otkako se počeo masovno ispijati još prije 130 godina, to 'vražje piće' optužuju da – zbog neurotoksina thujone - uživatelje baca u delirij, truje im živce, izaziva halucinacije i tjera na samoubojstvo. U Francuskoj su ga, pak, početkom 19. stoljeća hvalili kao lijek protiv malarije.

Nastao je u švicarskim Alpama, u kantonu Neuchatel, ali se krajem 19. i početkom 20. stoljeća najviše proizvodio u Francuskoj. Pontarlier, u to doba gradić sa pet tisuća stanovnika pokraj švicarske granice, do 1915. je bio centar proizvodnje s najvećim destilerijama, uključujući najpoznatije brendove Junod, Terminus i Pernod Fils, a obližnji Boveresse bio je centar za uzgoj i sušenje pelina.

Oko 1900. ovdje nije bilo samo 25 destilerija koje su godišnje proizvodile 15 milijuna boca pića, nego i 111 lokala za apsint-hodočasnike. Munjevito osvajanje Europe Zelena vila može zahvaliti peronospori koja je 1874. pokosila europske vinograde i vino učinila basnoslovno skupim. Zamijenio ga je vrlo jeftini apsint, jer je uz čašicu 70-postotnog alkohola, kockicu šećera i malo vode gost nekog lokala mogao provesti cijelu večer.

Većina je, dakako, željela više od jedne čašice, pa je u Francuskoj samo 1910. popijeno 36 milijuna litara apsinta. Pariški umjetnici pretvorili su ga u drogu svog životnog stila, a nadirući proletarijat u 'opijum za narod'. Bio je omiljeno pogonsko gorivo za inspiraciju i vlažne snove pjesnika Baudelairea, Verlainea i Rimbauda, impresionista Maneta, Modiglianija, Gauguina, Degasa, Toulouse-Lautreca i Van Gogha, a pokorne sluge Zelene vile bili su Picasso i Oscar Wilde, Strindberg i Hemingway.

Impresionisti su mu dali auru raskalašene boemštine, Degas je slikom 'Ispijači apsinta' izazvao javnu sablazan, a neki su ga voljeli razblažiti – konjakom. Svijet se tako na prijelazu stoljeća pretvorio u 'apsintiste' i 'antiapsintiste', u kojem su potonji bili u manjini, ali zato vrlo uporni.

Biskup od Sankt Gallena Zelenu je vilu nazvao najvećim razaračem društva u povijesti, a sve je više bilo onih koji su neurotoksin thujone inkvizitorski optužili za sve bijele miševe, halucinacije, pa i ubojstva ovoga svijeta.

Apsint je tako 1912. zabranjen u SAD-u, tri godine kasnije u Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj i Austro-Ugarskoj. Vražji napitak je otišao u ilegalu, a neki su ga čak zamaskirali u tonik za kosu. Time mu je bio utrt put u legendu.

Destilerije su zatvorene, a destilerija Pernod Filsa, nekadašnji ponos industrijalizirane Francuske, tijekom Prvog svjetskog rata pretvorena u poljsku bolnicu, da bi je kasnije kupio švicarski Nestle te u njoj i danas proizvodi čokoladu i mliječne napitke.

Znanstvenici su kasnije dokazivali da je thujone sasvim nevin sastojak demoniziranog pića, jer bi ga za tako strašne optužujuće učinke čovjek morao popiti toliko, da bi stotinu puta prije toga bio mrtav, ali zbog alkohola. Ipak, zabrana je zabrana.

Kada je francuski predsjednik Francois Mitterrand 1983. posjetio švicarske Alpe, posebno mu se svidio 'Soufflé à l´absinthe', koje mu je servirao lokalni gostioničar. To se, međutim, nije svidjelo švicarskom državnom odvjetniku, također gostu na ručku, te je naredio premetačinu lokala. Kada policija nije našla ni kapi apsinta, optužio je vlasnika gostione zbog falsificiranja jelovnika i predočenja lažnih podataka.

U međuvremenu oko misterioznog zelenog pića tkalo se sve više priča. U slikarstvu, filmu, videu, glazbi i literaturi dobivao je najrazličitija svojstva, od toga da je otrov, do toga da je afrodizijak. No zahvaljujući Europskoj uniji, apsint se od devedesetih vraća na mala vrata i opet proizvodi, iako uz posebne dozvole i u vrlo ograničenim količinama.

U Pontarlieru danas rade tri destilerije, otvoren je i muzej apsinta, a zadnjih deset godina počeli su organizirati Apsintijade, godišnji festival Zelene vile, iako u vrlo uskom krugu njegovih poklonika i samo uz specijalne pozivnice. No prava renesansa tek se očekuje sljedeće godine, kada se Zelena vila vraća u cijelu Europu, sasvim legalno i s većim postotkom thujona nego u doba impresionista.