Dobrodošli u šesti i plesni dan festivala Zadar snova. Pleši, pleši, inače smo izgubljeni! rekli su Pini Bausch, a ta je paradigma postala simbolični krik opstanka ne samo plesne nego umjetnosti općenito, a time i naše kulture, civilizacije i života kakvog poznajemo.

Festival od prvih dana uvažava tu komponentu i producira te promovira plesne umjetnike i scenu. Na ovogodišnjem festivalu dva su programa posvećena plesnom izrazu, oba su netipična i izvode se na posebnim lokacijama. 

Joshua Monten Dance Company je međunarodna plesna grupa pod vodstvom naslovnog koreografa koji svoje produkcije često smješta u uličnu umjetnost (Kill your darlings i sl.) a aktivna interakcija s publikom je važan aspekt njegovih koreografija i dramaturgija. U dobroj mjeri više od klasičnog plesnog izraza, Monten uzima i teme koje su nam konkretne i vitalne u životu, i pristupa im tako da komunikaciju postigne direktno s ljudima koji stoje na drugom kraju odnosa izvođač-publika. Baš kao i ljubavne, privatne veze koje su bazični primjer međuljudskog odnosa, i koje dolaze u fokus predstave Romeo, Romeo, Romeo. Društveni odnosi i iz njih naš privatni život su u toj slici vještina, sposobnost snalaženja i na koncu rezultat okolnosti, konteksta i našeg karaktera. Svi imamo neki vlastiti oblik pristupanja drugome, svi smo u potrazi za svojim upotpunjavanjem, u duhovnom no i tjelesnom smislu. Ples je ritual parenja. 

Poput simboličnog traženja svoje publike koja je onda također u stalnoj potrazi za svojim umjetničkim djelom, plesna predstava nas potiče na razmišljanje kako dolazi do uspostavljanja tih odnosa, i koja je zapravo naša uloga u tome. Vrijeme je Tindera i ostalih aplikacija, koje su naslijedile i zamijenile riječi internet ili Facebook, a to znači da je i dinamika i suština ljudskih odnosa prenesena na drugu, novu razinu, koja je i brža i direktnija, ali i ostavlja sve manje mjesta i vremena za klasiku i romantiku. 

Luna Cenere dolazi iz Napulja i Brisela gdje naizmjenično živi i radi. Kokoro na japanskom znači unutarnje bivanje i sjedinjenost srca i razuma. Luna postaje moderna Melusina obasjana mjesečinom koja istovremeno ushićuje i uznemiruje dok se njeno obnaženo tijelo transformira u skulpturu iščašenog blaženstva. Njena poetika i pristup gotovo su u suprotnosti s prvom predstavom jer Luna gotovo da se okreće od komunikacije i oslanja se na ono neizrecivo, no ipak nesumnjivo prisutno u našoj svijesti o postojanju. Ono nešto, što se kako kažu filozofi od Pascala do Wittgensteina, ne može izgovoriti, opisati, pa tako ni definirati, a pitanje je koliko to uopće i možemo shvatiti racionalnim aparatom. Zato Luna govori jezikom duha, simbolima i porukama o kojima nema uputa i definicija, i o kojima jedino što znamo jest da postoje u nekim dubinama podsvijesti, da su nam ih pune čakre, ukoliko bi takvo što postojalo. 

Postojanje u svijetu i prirodi, bez mogućnosti direktne komunikacije, ipak s nepodijeljenim osjećajem istinitosti i pripadnosti, nečemu. O tome nam priča Luna. U jednom malom, komprimiranom plesnom komadu prikazuje nam se sve što plesna umjetnost treba biti kao i autorska hrabrost kakvu želi vidjeti Zadar snova. 

Romeo, Romeo, Romeo u 20.30 na Rivi i u 21.30 sati, na Poljani Š. Budinića, koreograf: Joshua Monten (SWI), plesači: Jack Wignall (GB), David Pallant (GB), Noa Van Tichel (B), Max Makowski (D). Kokoro u 22.30h, SK Božo Lerotić, koreografija i izvedba: Luna Cenere (I).