Pročitajte tekst kojim se Boris Dežulović oprostio od svojega kolege kolumnista, satiričara i novinara Predraga Lucića.

Tekst je objavljen na portalu Novosti i u cjelosti se nalazi ovdje.

...Kako je i kad točno moj život krenuo ukrivo, đavo će znati, tek na koncu sam, umjesto u pošti ili u svemiru, završio u novinskoj redakciji. Tamo, u nervoznim redakcijama – shvatit ću kasnije – završavaju ljudi sveznanja i svepameti nedovoljne za svoj stol i svoj crni telefon u kancelariji poštanske Službe informacija. Tamo sam, međutim, otkrio i da zaista postoji OOURSvjetska Pamet, i njegov generalni direktor, i njegov tajni telefonski broj koji u krajnjoj nuždi, kad nemaju odgovora, nazivaju i sami sveznajući redakcijski enciklopedisti. Do danas pamtim taj broj: najprije je bio 552-764, a onda, malo kasnije, 512-357.

Pamtim te brojeve jer je to bilo posljednje što mi je pamtiti uopće trebalo. Sve drugo, sve ostalo pamtio je i zapamtio glas s broja 552-764: otkako sam ga prvi put okrenuo, u ljeto 1988., i vlastiti mi je život u nejasnoj magli.

Eh, da: davno prije Yahooa i Googlea bio je Predrag Lucić.

Ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu – i ako odlaskom jednog čovjeka zaista skončava cijeli jedan svijet i završava cjelokupna njegova povijest, onda je odlaskom Predraga Lucića završila veličanstvena historija jednog nepojamno ogromnog svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se naši vrtjeli oko njega, svaki u svojoj orbiti. Kurtoazno se u ovakvim prilikama kaže kako je nečijim odlaskom nestao i jedan dobar dio nas, ali ničega kurtoaznog nema kad kažem kako je Predragovim odlaskom zanavijek otišao i jedan golemi dio mene, cijeli zapravo jedan ja: izblijedio je i tiho nestao poput onih slika i ljudi iz fantastičnih filmova o vremenskim putnicima, kad u jednoj od mogućih prošlosti – kako, đavo će znati – u jednom trenutku život krene u nekom potpuno nepredviđenom pravcu, pa u jedinoj sadašnjosti koju imaš iznenada, samo tako, izblijediš i nestaneš...