Japanci tu strahotu danas prikazuju u velikom Memorijalnom centru

Hiroshima. Kad se ta riječ izgovori, prva pomisao je svakome ista- atomska bomba. Bačena 6. kolovoza 1945. ujutro, u 8 sati i 15 minuta. Dovoljan je bio djelić sekunde da izgine ili umre od posljedica radijacije 200 tisuća ljudi. I da čitav milijunski grad nestane s lica zemlje.

Japanci tu strahotu danas prikazuju u velikom Memorijalnom centru. Muzej atomske bombe mjesto je održavanja mnogih antiratnih i antinuklearnih manifestacija i nezaobilazna destinacija svih turista koji posjete taj grad. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je za nedavnog boravka u Japanu ostavio poruku mira, a sve koji se zauzimaju za nuklearno oružje pozvao je da dođu u Hiroshimu i vide posljedice neobjašnjiva poteza uništenja cijelog jednog grada.

Muzej posjetiteljima nudi priču prije i poslije 8 sati i 15 minuta tog kobnog jutra u kolovozu prije šezdeset i tri godine. Prije je to bio grad s dovoljno velikom urbanom zonom da u njoj, po zamisli poremećenih umova, bude moguće proučiti djelovanje razornog oružja. Bolesni umovi tražili su grad koji do tada nije bombardiran kako bi se efekt novog oružja mogao bolje uočiti u razlici između situacije prije i poslije bombe.

Poslije tog jutra u 8.15 sati nikad više ništa neće biti isto. Sekundu poslije detonacije atomske bombe temperatura je narasla na 7000 stupnjeva Celzija i spalila sve u krugu od četiri kilometra!

Zračni udar porušio je veći dio Hiroshime. Prve trenutke nakon eksplozije slikao je japanski fotograf tako da današnji turisti u Muzeju atomske bombe mogu doživjetu svu strahotu potresnih prizora ljudi s kojih visi koža, ispečenih tijela koja leže na ulicama, a svuda uokolo pustoš...

Na njih je pala crna radioaktivna kiša koju su očajni pili i time im je sudbina zapečaćena. Zbog radijacije djeca su se sljedećih godina rađala s malformacijama, umiralo se od karcinoma i leukemije.

Svaki eksponat u Muzeju ima priču iza sebe. U neposrednoj blizini mjesta gdje je bačena bomba rušili su se objekti, a na radnoj akciji, budući da nije bilo odraslih, mobilizirana su djeca od 12, 13 godina. Izloženi predmeti u Muzeju govore upravo o toj dječici, i svaki predmet skriva neku priču - školska uniforma dječaka kojeg su roditelji našli ispečenog u školskom dvorištu. Ili tricikl četverogoišnjaka koji je spaljen dok se vozio po dvorištu. Otac ga je pokopao zajedno s triciklom iza kuće i tek nakon 40 godina prenio ostatke u obiteljsku grobnicu, a tricikl donirao Muzeju...

U sklopu posjeta Memorijalnom centru turisti imaju priliku pogledati potresan dokumentarni film o Hiroshimi i stradanjima prije i poslije. Od tada su prošle 63 godine, ali kao da smo se svi zapitali, pod dojmom strašnih prizora, ima li još radijacije, što bi nam se moglo dogoditi?

Danas u Hiroshimi ljudi žive, rade, grad obilaze turisti, održavaju se brojni skupovi. Kažu da više nema opasnosti od povećane radijacije. Naravno, evidentni su zdravstveni problemi nekih koji su preživjeli eksploziju, kao i onih koji su tamo boravili odmah nakon katastrofe i tada primili jake doze radijacije.

Danas je to razvijen, čist i lijep grad u kojem, izuzme li se Memorijalni centar, nema nikakvih vidljivih tragova kataklizme.

Jedna od priča koja je iz Hiroshime obišla svijet jest ona o djevojčici Sadako. Imala je samo dvije godine kad je eksplodirala atomska bomba. Sve do jedanaeste godine činilo se da ju je strahota zaobišla. Bila je sportašica, atletičarka, a u jedanaestoj joj je otkrivena leukemija, bolest atomske bombe i radijacije. Sadako je, po staroj japanskoj tradiciji, počela izrađivati ždralove. Tisućiti ždral trebao je ostvariti njezinu jedinu želju - da pobijedi bolest. Izradila je više od tisuću ždralova. Na žalost, tisućiti joj ipak nije ispunio želju - umrla je u dvanaestoj godini.

Priča o Sadako i danas dovodi velike grupe japanskih školaraca do njenog spomenika. Donose po tisuću ždralova i ostavljaju ih sa željom za svjetskim mirom.

Japanci svake godine u Memorijalnom centru obilježavaju obljetnicu za obljetnicom u spomen na strašnu katastrofu. Nakon II. svjetskog rata Hiroshima obnovljena kao »mirovni grad-spomenik«, a zgrada najbliža eksploziji obilježena je kao Kupola atomske bombe, dio Spomen-parka Hiroshime za mir. Na dan 7. kolovoza svake godine gradonačelnik drži govor čija je poruka uvijek ista - nikad ne zaboravite 6. kolovoza 1945. godine, dan kad je čovječanstvo otkrilo da samo sebe može uništiti. Poruka je ta toliko puta poslana iz Hiroshime.

Nikada više Hiroshime, izgovoreno je od onda na bezbrojnim konferencijama, simpozijima, summitima i drugim sličnim druženjima svjetskih političara. Zvona i sada svakog 6. kolovoza zvone u Hirošimi kao i onog 6. kolovoza 1945. Kako bi se svijet sjetio da je tog ljetnog jutra prije šezdeset i tri godine američki zrakoplov bacio atomsku bombu...