Uz izložbu Zvonimira Jurića «Orfej i muze» u ninskoj galeriji «Višeslav», 2. – 31. kolovoza 2011.

Već ranije iscrpno pišući o mozaičkoj citatnosti keramičara Zvonimira Jurića, umjetnika koji za svoje likovne uratke izabire i crpi već povijesno znanu, priznatu i poznatu, obrađenu temu, krećući od nje u avanturu osobnog izbora i viđenja, kazao sam kako ovaj umjetnik zaslužuje priznanje za keramičku i mozaičku inovaciju, odnosno njihovu simbiozu, preko koje s osjećajem za litografska rješenja i grafičke vrijednosti obojanih površina, afirmira širok raspon interesa i doživljaja, kako u tehnici, tako i u tematici, a da se pritom ne udaljava od svog prepoznatljivog likovnog rukopisa.

Jurićevi mozaički tanjuri nastali u poznom umjetničkom i životnom dobu, prateći antičke i klasicističke vrijednosti ove umjetnosti i njezine tehnike, svoju posebnost crpe u korištenju stare tehnike pečenja, u poliranim, odnosno glaziranim mozaičkim otiscima sličnim mreži sitnih kapilara saćastog izgleda svojstvenih ljudskom tkivu, koži koja kaligrafski predočava ljudsko iskustvo i godine, misli i osjećaje, otkriva nijemu tajnu svoga vlasnika. Čak i tonalitet boja, kad Jurić oslikava svoju novu temu «Orfeja i Muza», blizak je bojama ljudskoga lica, onome što bi se moglo nazvati mistika zlatnoga pladnja.

Za tenutak, vratimo se samoj tehnologiji: umjesto da slaže raznobojne, manje ili više pravilne kockice bilo kamena, obojenoga stakla ili glazirane keramike, Jurić «slika mozaik», zbog čega su njegove kockice ne samo više nego pravilnih oblika, već su i spojene fugama jedinstvenog i istog materijala od kojega su i same, jer su kockice zapravo samo otisci dobiveni izravnim reljefno-slikarskim postupkom.

Ne baveći se ni podnim, ni zidnim mozaikom, već tanjurima s oslikanim površinama na temu mozaika, on umjesto skica na pripremljenu podlogu prenosi gotovo fotokopirnom metodom poznati predložak, autorizirajući ga tako što se usmjerava na točno određeni, izdvojeni dio mozaika, mijenjajući mu svojim tehničkim postupkom strukturu, često boju, posebice njezin tonalitet, što u konačnici rezultira onim što je neizvedivo u klasičnom mozaiku, slikarsko-grafičkim timbrom reljefne podloge.

Krećući za umjetnički neiscrpnom idejom i temom «Orfeja i Muza», za potragom na tragu povjesničara umjetnosti, Zvonimir Jurić na mozaičkom planu iznova nas upozorava na dvadeset i jedno od tolikih mogućih mozaičkih rješenja lika Orfeja, jedno uprizorenje Apolona i pet likovnih predložaka Muza.

Kako kataloški možemo pratiti mozaičke izvore i predloške, to ovdje o njima neće biti riječi. Više pažnje bit će posvećeno Orfeju, onome koji svojim pojem smiruje sve opčinjeno, euforično i olujno, mitskom junaku, pjesniku i glazbeniku, kojega su toliki slavili i oponašali, da mu u povijesti gotovo nema ravna primjera, pa je evo opčinio i našeg umjetnika koji na svojim mozaičkim tanjurima pokušava otkriti tajnu njegova lica, a to će reći njegovu božansku tajnu, lice onoga koji je kažnjen jer je pokušao vidjeti nevidljivo. Orfejevo transcedentalno stanje koje su mogli donijeti samo veliki majstori umjetnosti, ideal kojeg istina nikada do kraja ne dosiže, ali i njegovu proturječnost, nedostatak savršene duhovne snage uzrokovan ljudskom taštinom, ne gubi se ni u Jurićevim otiscima koji su i sami na tragu traženja ideala.

Čini mi se da je to ključni razlog zašto je Jurić izabrao baš one motive Orfeja koji su naglašeno neutješni pri svojemu pjevu i glazbanju, poprimajući ponegdje čak i položaj kršćanskoga sveca, onog koji je svladao sotonu, dakle gotovo ravnoga Isusu Kristu. I tako, sve što je vezano za Orfeja ezoterično je, uostalom kao što je slučaj i s Euridikom koju ovdje uspješno zamjenjuju Muze, opet one koje nadahnjuju umjetnike i koje su zaštitnice umjetnosti u širemu smislu, a čiji je vođa nitko drugi do orfejevski tip Apolon.

Zvonimir Jurić predstavljajući se mozaičkim ciklusom «Orfej i Muze» pokazao se kao autor mikrostrukture, te svojevrsne mreže u koju već desetljećima pokušava zatočiti ono čime se susreće i što ga zanima u mozaičkoj umjetnosti. Čini to s uspjehom, na vrlo opasnoj granici oponašanja, gotovo uvijek uspijevajući uhvatiti ono samo sebi svojstveno, što njegove uratke odvaja od originalnih djela. Njegova mozaička mreža u punom je žaru sposobna i spremna za traženjima novoga plijena. Muza mu očito za to ne nedostaje, a Orfejeva mesijanska moć ni u ovome slučaju još ne posustaje.