Nakon međunarodne izložbe i manifestacije DRŽAVA U KREVETU // STATE ABED, koja je u veljači 2014. u Galeriji umjetnina u Splitu predstavila 24 recentna umjetnička rada na ovu temu, popraćena mnoštvom dodatnog programa, dio izložbe predstavljen je zadarskoj publici u sklopu 18. festivala suvremenog kazališta ZADAR SNOVA, u foajeu Gradskog kazališta lutaka i u javnim gradskim prostorima grada Zadra.

Kustoskinja izložbe Natasha Kadin za ovu priliku odabrala je umjetničke radove šest mladih umjetnica: Adela Jusić, Ivana Kevo, Marija Kotarac, Glorija Lizde, Dina Rončević i Petra Zlonoga, na različite načine i kroz različite medije umjetničkog istraživanja problematiziraju upliv sistema i države u naše intimne prostore.

Adela Jusić (Sarajevo, 1982.): Kada umrem, možeš raditi što god hoćeš, video

U videu Kada umrem, možes raditi što god hočeš snimila Adela boji kosu svojoj baki. Nakon što je umrla, zapisala je sve priče koje joj je baka običavala pričati te tako napravila narativni dio. Iako je ovo tek nečija osobna, intimna života priča, ipak priziva onodobnu atmosferu društveno-političke realnosti u koju je njezin život bio uklopljen. Ovo je stvarna priča o jednoj ženi, ali i o mnogim bakama koje su teško živjele u patrijarhalnom društvu i unatoč tome ostale snažne do kraja života.

Ivana Kevo (Split, 1991.): Paronimi, ulja na platnu

Uzimajući "opasne" predmete kao fokus rada i pristupajući im s određenim slikarskim tretmanom Ivana Kevo problematizira bipolarnost psihološkog shvaćanja pojedinih objekata. Kod ovih predmeta, koje po defaultu percipiramo kao ugrožavajuće slikanjem stvara dojam "slatkoće" i razbija iluziju koju predmet odašilje. S minimalnim razlikama roskastih i oker tonova briše iz njih prijeteću dogmu, lišava ih "opasnosti" i tako u promatraču izaziva kontra efekt. Dodatno ukrašavajući slike bannerom, odnosno lentom, sa slatkastim, poetičnim natpisom stavlja ih u kontekst ukrasnog predmeta na zidu i zapravo izruguje njihovu ozbiljnost. Kroz ove predmete provlače se poruke koje propituju tabue nasilja, ljubavi, rata i smrti. Postavljaju se pitanja u čijoj svijesti su ovi predmeti dobri/loši, na koji način, zašto? Koliko su dobri/loši, potrebni/bespotrebni, korisni/beskorisni na osobnom nivou, a koliko na globalnom/političkom? Zašto ih se bojimo?

Glorija Lizde (Split, 1991.): Četiri žene, fotografije

Rad je izveden u obliku četiriju fotografija, u mediju zrcalne stvarnosti. Subjekt fotografija ista je djevojka koja "isprobava" različite velove koji sa sobom nose sudbinske vrijednosti predstavljene u obliku Tarot karata. Velovi u službi vjenčanja, religije, zaređenja i sahrane duboko su ukorijenjeni u tradicijske vrijednosti jer u sva četiri slučaja simboliziraju predaju žene muškarcu, bilo kroz čin vjenčanja ili čin zaređenja. Stavljanjem vela na sebe, žena postaje privatizirana te se otkriva samo u prisustvu onoga tko "čuva" njezinu ljepotu. Tijelo mlade djevojke na fotografijama prikazano je kao neukaljano, ali u službi alata kojim se predstavlja budućem. Iako budućnost ironično nosi u vlastitim rukama u obliku Tarot karte, djevojka je ipak ne vidi u igri odabiranja vela.

Marija Kotarac (Split, 1992.): L'jepa naša, video performans

"L'jepa naša" nastala je početkom prosinca 2011. godine u vrijeme održavanja parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Ovim radom htjela sam prikazati "stanje" koje je zavladalo Republikom Hrvatskom u ekonomskom i socijalnom smislu. Naime neujednačenost zvuka i glasa i njihovo nadjačavanje u pojedinim dijelovima zapravo govore o "nadmetanju" između glasa nezadovoljstva građana i glazbe kao nametnutog rezima vladajućih koji su državu i doveli u to stanje. Jednako tako ta neujednačenost opisuje kaos i kolaps u sustavu države, nesuglasnost vladajućih (vlade i povlaštenih) i podređenih (građana) te stanje duboke neravnoteže u gospodarstvu i ekonomiji. Na jedan, očigledno podrugljiv način "L'jepa naša" je video performans koji upravo pomoću istaknutih i prepoznatljivih državnih simbola ukazuje reakciju na stanje u kojem se nalazi građanstvo Republike Hrvatske i nastoji bar na trenutak nasmijati publiku izrugujući se bezuspješnim pokušajima vladajučih da državu izvuku iz krize.

Dina Rončević (Zagreb, 1984.): Meni se stvarno ovdje ne sviđa, instalacija

Rad prikazuje od spužve napravljene jajnike i maternicu, obučene u prekrasne, različite, većinom roze tkanine, pripojene na platno nategnuto na okvir. Na mom radu ti jajnici su podvezani velikom ukrasnom mašnom, čime se referiram na hrvatski zakon prema kojemu žena samo ograničeno može odlučivati o svome tijelu. Ukoliko nije prešla trideset i petu godinu života i ako nije rodila, ženi podvezivanje jajnika nije dozvoljeno! Činjenicu da odluka o reproduktivnosti, pod ovakvim uvjetima, pripada državi, a ne ženi, smatram nasilnom intervencijom nacionalnosti u prostor onoga što bi trebale biti osobne slobode. Država tako postaje religijsko nacionalistički silovatelj koji, zamislite, želi biti i roditelj.

Petra Zlonoga (Zagreb, 1982.): Daniil Ivanoviču, Slobodan si, stop animacija

Dragi Daniil, ljubav nema imena, zar ne? Uživala sam u svakoj minuti koju smo proveli odvojeno, ali zaruke se raskidaju. Vidimo se, Petra

Izložba i manifestacija DRŽAVA U KREVETU // STATE ABED nastala je kao rezultat novoosnovanog kolegija "Feminizmi i društvene promjene u suvremenim umjetničkim praksama", koji se održavao u akademskoj godini 2012./13. na Umjetničkoj akademiji u Splitu, kroz međunarodni projekt PATTERNS LECTURES Zaklade ERSTE I WUS Austria,  a uz kustoskinju Natashu Kadin, u cijelom procesu kreiranja koncepta i izložbe aktivno su sudjelovale polaznice kolegija: Eni Buljubašić, Ivana Čagalj, Lovorka Kalebić, Ivana Kevo, Glorija Lizde, Jelena Novaković, Mia Raos, Neli Ružić i Maja Stojić. Donatori projekta su Zaklada ERSTE, Ministarstvo kulture RH, Zaklada Kultura nova, HAVC i Grad Split, a prezentacija na festivalu Zadar snova omogućena je donacijom Grada Zadra.