Publika, koju nije obeshrabrilo ni sat i pol kašnjenja predstave zbog kvara na miks pultu, velikim je aplauzom i ovacijama pozdravila glumce i autorsku ekipu

Premijera predstave "Amadeus" u režiji Dore Ruždjak Podolski u petak navečer u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli donijela je u to kazalište dašak pomaknute poetike nadrealnog filmskog svijeta Tima Burtona, začinjene glazbom Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Predstava prema tekstu britanskog dramatičara Petera Shaffera, po kojemu je nastao i slavni film Miloša Formana ovjenčan desecima nagrada, romansirani je prikaz Mozartova života i smrti u kojemu autor slobodno interpretira povijesne činjenice. Shaffer polazi od vrlo dalekosežne pretpostavke da je Mozarta otrovao njegov veliki obožavatelj ali i rival, talijanski kompozitor Antonio Salieri.

U vrijeme kada je u Beč stigao europskom slavom već ovjenčani Mozart, Salieri je bio dvorski skladatelj na dvoru austrijskog cara Josipa II.

Predstava interpretira odnos talijanskoga skladatelja (igra ga Enes Vejzović) prema mladome glazbenom geniju (Filip Križan), prikazujući Salierija kao prosječnog skladatelja koji je težio u slavu Boga stvarati uzvišenu glazbu, a za kojega je glazbena genijalnost nekonvencionalnog i samodopadnog Mozarta predstavljala gotovo uvredu, rukavicu koju mu je u lice bacio Bog osobno, izazivajući ga.

Salieri na tu uvredu odluči uzvratiti osvetom Mozartu te tako, posredno, Bogu. Početak predstave nalazi ga na kraju života, kao ruinu od čovjeka uništenog mržnjom i zavišću, koji se prisjeća Mozarta i svojeg odnosa s njim.

Upravo je Salieri polazišna točka ove predstave, koja se čitavo vrijeme odvija na relaciji sadašnjost - u kojoj se on izravno obraća publici - i prošlost - koja živopisno oživljava u njegovu sjećanju. Treća razina predstave su Salierijeva stanja svijesti, u kojima vodi unutarnje monologe sa samim sobom i sa svojim "unutarnjim glasovima venticellijima", koje utjelovljuju Ankica Dobrić, Ivana Bolanča, Perica Martinović i Natalija Đorđević.

Tim prijelazima postiže se dinamičnost predstave, čiji je bitan dio i glazba - kojom Mozart neprekidno iznova pokušava pridobiti naklonost aristokratske javnosti.

No, jedna od najvećih kvaliteta predstave je scenografija Stefana Katunara napravljena u stilu pomaknutog svijeta kakvog viđamo u filmovima Tima Burtona, realiziranog dijelom i u kostimima Marite Ćopo.

Ruždjak Podolski poseže i za nekim drugim elementima burtonovske poetike, evidentnim primjerice u scenskom pokretu - "venticelliji" se kreću kao marionete, dok je Dijak odličan u prikazu groteskne carske figure čija glava na mahove kao da ne pripada tijelu.

Mozartovu suprugu Constanzu utjelovila je Nataša Janjić, a u predstavi još igraju Zoran Gogić, Siniša Ružić, Janko Rakoš i Vjekoslav Babić.

Dok se s jedne strane bavi Mozartovim fizičkim propadanjem, predstava zapravo tematizira opće ljudsko propadanje izazvano odsustvom empatije i moralnih vrijednosti, koji su tu prikazani kao rezultat slabosti proizašle iz prosječnosti. Salieri je samoproglašeni "svetac zaštitnik mediokriteta", a uništenog Mozarta iz neoznačenog groba diže njegova besmrtna glazba.

Publika, koju nije obeshrabrilo ni sat i pol kašnjenja predstave zbog kvara na miks pultu, velikim je aplauzom i ovacijama pozdravila glumce i autorsku ekipu.