Zagovornik artističke slobode i umjetničke individualnosti, književnik Antun Gustav Matoš ostavio je traga u svim žanrovima hrvatske književnosti, u sklop književnog života vratio je kajkavštinu, bio jedan od začetnika modernističke novele, ali najdublji trag ostavio je na području esejistike i kritike, istaknuto je u četvrtak na simpoziju održanom u povodu 100. obljetnice njegove smrti.

 

O Matošu i njegovu književnom djelu danas su na simpoziju u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu govorili profesori Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Vinko Brešić, Ivo Runtić, Suzana Coha, ravnatelj Leksikografskoga zavoda Bruno Kragić, književni povjesničari Antun Pavešković i Ivica Matičević, predsjednik DHK Božidar Petrač i s Akademije dramskih umjetnosti Dubravka Crnojević-Carić.

Brešić ističe da se Matoš kao modernist upisao u sve žanrove hrvatske književnosti. "Uvjetno rečeno dvojica najvećih liričara moderne su bili Vladimir Vidrić i Antun Gustav Matoš", napomenuo je dodavši kako je Matoševa tematsko motivska strana lirike povezana s domoljubljem, ljubavi i hrvatskim pejsažima. U sklop književnoga života vratio je kajkavštinu, rekao je Brešić podsjetivši na pjesmu "Hrastovački nokturno".

Pod Matoševim utjecajem razvija se neosimbolistička lirika njegovih sljedbenika tzv. gričana, napomenuo je te dodao da je Matoševa "Mora" otvorila put ekspresionizmu, odnosno drugoj moderni.

Govoreći o Matoševoj prozi, Brešić izdvaja novelistiku kao jedan od glavnih oblika modernističkoga pisanja, u kojemu do izražaja dolaze kritički oblici pisanja. "Začetnici modernističke novele su Janko Leskovar i Matoš", napomenuo je dodavši kako u proznim oblicima više ne prevladavaju kolektivno i nacionalno nego pojedinac i subjektivno.

Smatra kako je narativ takvoga pripovijedanja fragmentaran te u njemu prevladavaju analiza i asocijacije što je, ističe, osobina modernoga čovjeka koji je izgubio svoje uporište.

Iako nije napisao nijedan roman, o njemu je puno pisao, nastavlja Brešić te napominje da je Matoš u skladu s modernističkim shvaćanjem pisao eseje koji zahvaljujući njemu doživljavaju svoj vrhunac u književnosti, a od feljtona praktički živio.

Matoša smatra reformatorom hrvatskoga putopisa, preko kojega je ocrtavao svoju putopisnu tezu o krajevima kao ljudima i obratno, a drži i da kritika do Matoša nikad nije bila tako obilata. Matoš je, ističe, bio oštar kritičar i polemičar. "Protivio se nacionalizmu bez umjetničkoga pokrića", rekao je Brešić napomenuvši kako je u kritici često mijenjao mišljenja o pojedinim autorima smatrajući da za kritiku nije važna dosljednost nego dojam koji na kritičara ostavlja umjetničko djelo.

Matoša Brešić drži i najradikalnijim zagovornikom artističke slobode i umjetničke individualnosti te dodaje da je bio jedan od najplodnijih hrvatskih polemičara. "Kritizirao je te polemizirao sa svima", rekao je.

Matoš je, smatra, bio i oštar kritičar i analitičar medija koji je u hrvatsku sredinu unosio europski duh. "Književna periodizacija ustanovila je kako hrvatska moderna počinje s Matošem 1892. te završava njegovom smrću 1914.", napomenuo je Brešić.

Suzana Coha drži da Matoš središnji pojam nacionalnoga identiteta vidi u domovini, što je građanski pristup naciji. Domovinu je gledao u hrvatskim povijesnim zemljama, a za osnovu tog pogleda služila mu je Banska Hrvatska sa Zagrebom kao središtem, napomenula je.

Na političkom polju, Matoš je bio pravaš, uvažavao Starčevića, ali i Strossmayera, istaknula je dodavši kako je u književnosti poštovao Kovačića, ali i Gaja te Mažuranića.

Božidar Petrač govorio je o eseju fra Rajmunda Kuparea o Matošu u kojemu dokazuje da je on bio religiozan pisac. Duboko je proživljavao crkvenu liturgiju i kršćanske blagdane, upozorio je Petrač na Kupareova istraživanja.

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. - Zagreb, 1914.), bio je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Središnja je osobnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala. Apsorbirao je suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme postali su primarni kriterij vrednovanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktično jedini credo, ostao uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca. U književnost ulazi 1892. pripoviješću "Moć savjesti", koja naznačuje početak moderne. Težnju da se ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke "Iverje" (1899); "Novo iverje" (1900) i "Umorne priče" (1909.).