Josip Juraj Strossmayer gigantska je osoba, jedinstvena u hrvatskoj povijesti i kulturi - bio je biskup, političar, ideolog i stranački vođa, saborski zastupnik, veliki župan, teolog, sakupljač umjetnina, mecena, erudit, poznavatelj umjetnosti, poliglot i vrhunski govornik, no iznad svega bio je vizionar koji je nadilazio svoje vrijeme, izjavio je za Hinu predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Zvonko Kusić, u povodu 200. obljetnice Strossmayerova rođenja.

 

"Neizmjerne su Strossmayerove zasluge u formiranju moderne hrvatske nacije i građanskog društva koji su proizašli iz njegovih vizija i želja. Njegovo djelo bez premca je u hrvatskoj povijesti, a njegov entuzijazam i optimizam nije nikada nadmašen", kazao je Kusić.

Podsjetio je i da su dva Strossmayerova gesla bila 'Sve za vjeru i domovinu' i 'Prosvjetom k slobodi'.

"Vjeran njima, Strossmayer je ostvario četiri velika projekta za hrvatsku kulturu i znanost - to su Akademija, osnovana 1861., moderno Sveučilište u Zagrebu osnovano 1874., katedrala u Đakovu dovršena 1882. i Strossmayerova galerija starih majstora otvorena 1884. Kod osnutka Akademije njegova misao vodilja bila je da mali narodi poput Hrvata samo znanošću i kulturom mogu postati ravnopravni velikim narodima. To je aktualno i danas u doba globalizacije i HAZU kao najviša hrvatska znanstvena, umjetnička i kulturna institucija slijedi svog osnivača zalažući se za neprestani znanstveni i kulturni napredak Hrvatske. Strossmayer je živio u vrijeme kad su hrvatske zemlje bile razjedinjene i posebno mu je na srcu bilo njihovo ujedinjenje, kao i jedinstvo svih Hrvata, nacionalno zajedništvo i sloga".

Kao najveći mecena u hrvatskoj povijesti, dodaje Kusić, Strossmayer je pokretao kulturne, prosvjetne, znanstvene, ali i gospodarske projekte, pomagao nadarene pojedince te time unaprijedio cjelokupnu hrvatsku kulturu, znanost, umjetnost i društvo u cjelini.

"Svojom darežljivošću povezao je sav hrvatski narod jer pomagao je sve hrvatske krajeve, kao i Hrvate u BiH i iseljeništvu. Sve svoje umne, fizičke i materijalne kapacitete ugradio je u napredak i blagostanje hrvatskog naroda. Svoje vizionarstvo Strossmayer je pokazao i zalaganjem za jedinstvo kršćana", podsjetio je predsjednik HAZU-a.

Dodao je da je još za života Strossmayer bio slavljen diljem Hrvatske i Europe i uspoređivan s najslavnijim osobama toga vremena, poput Bismarcka i Gladstonea.

"Bio je jedan od rijetkih hrvatskih velikana na kojima su nam drugi narodi zavidjeli. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) ponosna je što za svog osnivača ima ovako slavnu osobu čija baština živi i danas kao trajno nadahnuće i putokaz", zaključio je Kusić.

U hrvatskoj povijesti pothranjivan je mit o zajedničkom nastupu narodnjaka, koje je predvodio Strossmayer i pravaša na čelu s Antom Starčevićem, koji su trebali zajednički nastupati protiv režima Khuena Hedervaryja.

Povjesničar Stjepan Matković smatra kako je navodni dogovor među hrvatskom oporbom, između Starčevića i Strossmayera, koji se navodno dogodio u Krapinski Toplicama, više mit nego činjenica.

Strossmayer je do kraja života života ostao vjeran svojim političkim idejama, napomenuo je dodavši kako je hrvatska oporba sve do potkraj Austro-Ugarske inzistirala na različitim stajalištima.

Po riječima povjesničara Vladimira Geigera, đakovački biskup Strossmayer je vodio hrvatsku politiku u kontekstu svoga vremena i događaja. Hrvati mu zamjeraju da se odrekao hrvatstva, a Nijemci zato što što se odrekao nijemstva, ustvrdio je Geiger ocjenivši kako je Strossmayer ipak bio hrvatski nacionalist.

Za razliku od hrvatskih Jugoslavena, koji su se borili za jugoslavenstvo u kome je jasna vladajuća srpska pozicija, svjestan da takvo jugoslavenstvo donosi samo zlo, Strossmayer se zalagao za južnoslavenstvo koje bi uključivalo i Bugare, a u kome bi Zagreb bio središte kulturnoga i političkog života, istaknuo je akademik Pečarić, dodavši kako je Strossmayer dobro poznavao srpski narod i njegovu mržnju prema katoličanstvu i Hrvatima.

To po akademikovim riječima zorno pokazuju Strossmayerova pisma Račkom. Tako, npr. 10. travnja 1884. Strossmayer piše: "Narod nam je u vrlo opasnom položaju, Srbi su nam krvavi neprijatelji, dočim se mi ljuto borimo proti Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje", podsjetio je Pečarić, dodavši kako ima puno takvih navoda.

Akademik podsjeća na, kako kaže, znakoviti događaji oko Zavoda sv. Jeronima u Rimu iz 1901.-1902., kad je papa Lav XIII. 1901. dao Zavodu hrvatsko ime. "To je uzbudilo diplomatske krugove diljem Europe", napomenuo je akademik Josip Pečarić dodavši kako su se tomu usprotivile Italija, Francuska, Austrija, Mađarska, Rusija, Srbija i Crna Gora, što je dovelo do izravnih ucjenjivanja Svete Stolice.

Po Pečarićevim riječima, odlučujuću ulogu tada je odigrala Crna Gora.

"Ona je na Berlinskom kongresu 1878. dobila Bar, pa je knjaz Nikola proglasio tamošnje katolike (Hrvate) Srbima (tzv. Srbi-katolici), i tražio da se Zavodu sv. Jeronima uz hrvatsko doda i srpsko ime", istaknuo je Pečarić dodavši kako je u povodu toga događaja biskup Strossmayer pisao kardinalu Rampolli.

"U srcu i duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima pa se stoga naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako nazvati srpskim i taj se pojam apsolutno ne smije upotrijebiti, smatrao je Strossmayer.

Papa je nakraju 1902. vratio Zavodu ilirsko ime, a hrvatsko on dobiva tek 1971., podsjeća akademik Pečarić.