Zagrebački HNK napravio je u 2015. godini radikalan poetički i repertoarni zaokret prema suvremenom postdramskom i autorskom kazalištu, sa željom da publiku i obrazuje, odnosno da joj pokaže ono što se na tom polju istraživačkog teatra događa u Europi. Tu ideju promovirao je već u proljeće izvedbom Wedekindove 'Lulu' u režiji Slovenca Jerneja Lorencija i autorskim projektom Matije Ferlina 'Mi smo kraljevi, a ne ljudi' koji se u dugotrajnoj potrazi za novom scenom zaustavio u Kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma. Obje te predstave naišle su na posve oprečne reakcije publike što je logično s obzirom na to da nisu ni bile namijenjene tradicionalnoj haenkaovskoj publici koja je godinama gledala uglavnom kazališnu poetiku 19. stoljeća.

Jesen u HNK-u još je jače naglasila taj zaokret praizvedbom autorskog projekta Bobe Jelčića 'Na kraju dana' koji je na premijeri dobio ovacije i izazvao oduševljenje publike. No vrhunac se dogodio duboko humanim, autoreferencijalnim projektom Pippa Delbona 'Evanđelje'. Taj je vrlo dobar projekt oštro podijelio publiku što uopće ne čudi s obzirom na to da umjetnik u njemu oštro kritizira licemjerje Crkve te govori o ratovima u nama i oko nas, o zidovima koje sami postavljamo, o jadu i očaju izbjeglica i emigranata, o kamenovanju drukčijih, o relativnosti sudstva i presuda te o mnogim drugim aktualnim temama.

Naravno, ostalo je otvorenim pitanje koliko je zagrebačka publika spremna za takav zaokret te ima li dovoljno kazališnog predznanja i otvorenosti prihvatiti taj novi smjer nove uprave - intendantice Dubravke Vrgoč i ravnatelja Drame Ivice Buljana. Naime, to se djelomično pokazalo upitnim već kod Ferlinovog projekta, a definitivno kod predstave Pippa Delbona, jer zahtijeva puno odgledanih predstava, odnosno kazališno obrazovanog i predrasudama neopterećenog gledatelja. No kako je i u Europi aktualna borba za razvoj publike, kako to stoji u europskim dokumentima, to samo potvrđuje aktualnost hrvatskih teatara.

S velikim se zanimanjem očekivao program nove ravnateljice ZKM-a Snježane Abramović Milković koja je dilemu treba li kazališni čin biti provokativan ili je lakše i poželjnije ići mainstream putem, na iznenađenje mnogih, riješila odlukom da to kazalište usmjeri prema društveno angažiranijem i radikalnijem teatru. Tako je na repertoar donijela aktualne teme koje su izazivale dileme, otpore, strahove i kritiku, ali i poticale emotivnu uzbudljivost, promovirajući predstave kao kazališni čin koji provocira i temom i režijom. To je pokazano već u travnju odličnom rokerskom predstavom '#radninaslovantigona', u režiji Renate Carole Gatice, gdje je Antigona transponirana u lik beskompromisne buntovne internetske aktivistkinje koja odlučuje raskrinkati urotu što se krije iza terorističkog napada na grad Tebu te se sukobljava s medijskim magnatom Kreontom. Svoju viziju kazališta nastavila je više nego provokativnim projektom 'Drakula' Andrasa Urbana koji je svojim djelomično šokantnim čitanjem tog Stokerovog teksta ispričao storiju o tzv. balkanskoj vampirologiji izazvavši u dijelu publike, ponajviše zbog golih tijela, totalno nerazumijevanje i zgražanje. Također, u ZKM-u istakla se vrlo aktualna Tollerova priča 'Hinkeman', u režiji Igora Vuka Torbice, u kojoj spolno obogaljen čovjek zapravo služi kao metafora za duhovno osakaćeno i kastrirano postratno društvo. Prepoznajete li sličnosti? Može se zaključiti da ZKM u svakom slučaju nije nudio predstave za opuštanje, koje se dobro slažu uz etiketu ugodnog i lagodnog izlaska, već materijal za razmišljanje što nas čini budnima.

Najveći pomak u Satiričkom kazalištu Kerempuh u protekloj godini bio je vidljiv izborom novih suvremenih tekstova, autora i redatelja pa je tako već u proljeće praizveden vrlo zanimljiv autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić 'Made in Croatia' u kojem se na satiričan način govori o hrvatskoj kulturnoj zajednici, prikazujući je kao korumpirani kulturno-politički zvjerinjak. Zatim su se na repertoaru našli tekstovi trojice odličnih dramatičara iz regije Mate Matišića, Svetislava Basare i Hrista Bojčeva, objedinjeni u omnibusu ''Ko živ, 'ko mrtav'. Autori su se u tim tekstovima pozabavili postratnim traumama na ovim prostorima, ali i odnosom prema smrti, a važan element bili su britki dijalozi i pametna ironija kojom su secirali stvarnost. Kerempuhova godina zaokružena je legendarnim crnohumornim tekstom Dušana Kovačevića 'Maratonci trče počasni krug' koji i danas, nekih 45 godina nakon nastanka, zvuči jednako aktualno, duhovito i zanimljivo. Osobito zato što su Topalovići predstavljeni kao beskrupulozna, konzervativna i izrazito patrijarhalno orijentirana mafijaška obitelj, a cijela predstava daje prilično obeshrabrujuću sliku današnjeg vremena u kojem uspijevaju loši, zli i beskrupulozni.

U repertoaru Dramskog kazališta Gavella, koje se s pravom djelomično okrenulo kostimiranim predstavama, nisu se toliko istaknule teme nego vrhunski glumci koji su briljirali u nekoliko komada. Već se početkom godine istaknula Anja Šovagović Despot koja je maestralno odigrala tešku i zahtjevnu ulogu Violet Weston, nevoljene i nesretne žene, ovisne o tabletama, u komadu 'Kolovoz u okrugu Osage'. Zatim je svoje glumačko umijeće pokazao sve bolji Enes Vejzović kao Argan u 'Umišljenom bolesniku', a potom i Franjo Dijak kao Othello u istoimenoj predstavi.

U Rijeci se, pak, dogodio dvostruki pomak: novi intendant Oliver Frljić utemeljio je svojevrsnu novu scenu na pročelju zgrade kazališta na kojoj se plakatima i porukama tijekom cijele godine lucidno komentirala politička i društvena stvarnost zemlje (od vješanja zastave LGBT-zajednice do poziva šefa HDZ-a Tomislava Karamarka na 'Sex'). Uz taj, za hrvatske pojmove, novi performerski tip komuniciranja s javnošću, riječko kazalište opredijelilo se za politički teatar. Tu ideju najbolje su potkrijepila dva provokativna kazališna događaja. Prvi je predstava 'Trilogija o hrvatskom fašizmu' u kojoj je Frljić spojio svoja tri komada – 'Bakhe', 'Aleksandru Zec' i 'Hrvatsko glumište', želeći ukazati na kontinuitet službenog i neslužbenog negiranja zločina hrvatske strane u ratu, kao i na šutnju kazališne zajednice o tome, a drugi se odnosi na projekt 'Žene u ratu', održan na dan proslave 20. obljetnice Oluje, kada je pet žena, ratnih stradalnica različitih nacionalnosti, govorilo o svojim tragičnim ratnim sudbinama. Također je bio zanimljiv Frljićev autorski projekt 'Kompleks Ristić' koji je, pak, prošao u iznenađujuće mirnom ozračju i bez većih reakcija.

Može se zaključiti da u hrvatskim kazalištima nakon kreativnih promjena što su se dogodile u ovoj sezoni nema povratka na staro jer su udareni temelji novom kazalištu 21. stoljeća koje istražuje, opire se stegama, poigrava se sa svetinjama i promovira slobodu, a uz sve to i odgaja publiku.