Najprevođeniji i u prvoj polovici 20. stoljeća u inozemstvu najizvođeniji hrvatski dramatičar, danas gotovo zaboravljeni Kosor, nakon 82 godine time se ponovno našao na repertoaru središnje hrvatske nacionalne kazališne kuće: posljednje Kosorovo djelo uprizoreno u HNK-u Zagreb bio je "Požar strasti" 1934. godine, u režiji Branka Gavelle. 

Magelli je u predstavi objedinio njegove drame "Žena" i "U Cafe du Dome", a u središtu je oba teksta žena – žena kao objekt, predmet, u oba slučaja prodaje, i to, u prvome dijelu, prodaje gubitkom njezina supruga na kocki, a u drugome, vlastitim izborom, kako bi spasila druge. U oba se dijela radnja odvija u kavani – u prvom za olujne noći negdje na Jadranu, a u drugom u Parizu u raskalašenoj boemskoj atmosferi Cafe du Dome na Montparnasseu.

Dok kavane simboliziraju dva posve različita svijeta – u prvome dijelu, to je izolirani mikrokozmos maloga primorskoga mjesta, a u drugome mondeno okupljalište umjetnika, intelektualaca, bogataša – žene po kojima je predstava dobila ime u oba su slučaja žrtve kojima drugi dušu, srce i tijelo "otkidaju, uzimaju, trgaju, ubijaju kao gladni psi", prisiljavajući ih na doživotno "prošenje milostinje ljubavi".

 Prvi tekst, praizveden u praškom Narodnom divadlu 1913., temeljen je na priči o prelijepoj Limunki koju muž gubi na kocki kako bi pripala drugome koji je spreman sve svoje bogatstvo dati za nju. Limunka ih obojicu proklinje kao "emotivno retardirane mamine dječake" koji "požudno, životinjski, zvjerski u njoj vide samo ženu", za koju ne bi mnogo marili kad bi bila unakažena i stara.

Radnja drame "U Cafe du Dome", praizvedene 1922. u splitskome HNK-u (tadašnjem Narodnom pozorištu za Dalmaciju), odvija se u razdoblju između dvaju ratova u čuvenoj pariškoj kavani, gdje boemi zdvajaju nad lošim vremenima a bogati se Amerikanac razbacuje novcem. Za oko mu zapne jedna dama, koja međutim ne želi postati njegovom ženom i dobiti njegove plantaže i novce, jer ne želi izgubiti svoju mogućnost osjećaja čežnje. No, nakon što umjetnici opljačkaju Amerikanca, kako bi ih spasila od njegova gnjeva, ipak pristaje na tu transakciju.

Dvije su žene, i dvije kavane, predstavom povezane u jednu cjelinu – obje žene glumi Lana Barić, uz iznenadan ali posve prirodan prelazak iz olujom šibane opskurne dalmatinske krčme u golemi otvoreni prostor pariške scene.

U prvoj skučenost prostora za kretanje i ograničenost svjetonazora i mogućnosti odlično dočarava scenografija studija Numen i Ivane Jonke, koja je scenu piramidalno izvukla do polovice gledališta i natkrilila trapezoidnom najlonskom konstrukcijom ukoso položenom prema dubini pozornice, po kojoj se izlijeva voda stvarajući dojam kiše i oluje. Drugi je prizor sasvim suprotan - scena je široka, ispunjena bojama, a efekt dodatne dubine stvoren je uz nekoliko vizualnih trikova kao što je postavljanje unutarnjeg dijela scene na nešto nižu razinu, pa se ljudi čine manjima kad se nalaze u dubini pozornice.

Kosorove ekspresionističke verbalne slike Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština kanalizirali su kroz ekspresivne dijaloške i glumačke okršaje na razmeđi brutalnog naturalizma, grčke drame i teatra apsurda.

 Kor žena koje kao eho ponavljaju i iznose važne poruke, groteskni momenti – razgovor vođen na tobožnjem francuskom, lice koje u trenutku prelazi iz lika nježne očajne žene u bolnu grimasu kiborga koji bi svakog časa mogao izmaći kontroli – samo su dio fantazmagoričnog dramskog kolaža koji u suvremenoj Magellijevoj interpretaciji uobličuje na sceni turbulentne emocije Kosorovih protagonista te, na simboličnoj razini, trenutka u kojemu žive.

 U raznim se ulogama u toj predstavi punoj razuzdanih prizora na granici ludila izmjenjuju Livio Badurina, Nikša Kušelj, Milan Pleština, Goran Grgić, Zijad Gračić, Dora Lipovčan, Ivan Vukelić, Petra Svrtan, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Ana Begić, Silvijo Mumelaš i Ivan Colarić.

Važan element atmosfere je i glazba, koju je uobličio skladatelj Arturo Annecchino, Magelli zajedno sa Svenom Jonkeom i Aleksandrom Čavlekom potpisuje i oblikovanje svjetla, a kostime je osmislio Leo Kulaš.