Vijest o smrti Franje Tuđmana prolomila se Hrvatskom u gluho doba noći. Umro je hrvatski predsjednik, priopćio je Saša Kopljar gledateljima Hrvatske televizije u 'izvanrednim vijestima' koje su prekinule emitiranje horror filma 'Trilogija užasa'

Deset godina nakon vojne pobjede nad Srbijom i dva predsjednička mandata Stjepana Mesića kasnije, Hrvatska se još uvijek oporavlja od Tuđmanove političke i gospodarske ostavštine.

Dok su neki Franju Tuđmana slavili kao novovjekog Oca domovine, genijalnog vojskovođu i hrvatskog Georgea Washingtona, za druge je on bio ksenofobni autokrat, povijesni revizionist i suradnik Slobodana Miloševića. U svakom slučaju, izvjesno je da su njegov život obilježile kontradikcije, te se od jugoslavenskog patriota premetnuo u hrvatskog nacionalista, od gorljivog komunista u vatrenog antikomunista, od uvjerenog ateista u vjernika čiji je civilno sklopljeni brak pred kraj života retroaktivno proglašen crkvenim.

Tuđmanov sprovod - odraz izolirane države

Zbog izraženog kulta ličnosti, Tuđmana se nerijetko uspoređivalo i s Titom. New York Times napisao je povodom Tuđmanove smrti da se on, dok su u Hrvatskoj i BiH trajale borbene operacije, predavao okusima kavijara i šampanjca s pogledom na Zagreb iz bivše Titove vile koja je prije Drugog svjetskog rata pripadala obitelji hrvatskih Židova - narodu kojem se 1992. ispričao zbog 'pogrešnih interpretacija' o umanjivanju broja židovskih žrtava u knjizi 'Bespuća povijesne zbiljnosti'. Oblačio je bijelu uniformu, dodijelio sam sebi niz odlikovanja i ljetovao na Brijunima, zabilježio je taj dnevnik, citirajući zaključak sociologa Bogdana Denića da je Tuđman imao sve Titove poroke, a niti jednu njegovu vrlinu.

Prema prvom hrvatskom predsjedniku podozrivi su bili i svjetski čelnici, kojima se žalio što mora trpjeti slobodu tiska u Hrvatskoj i na ubrusima iscrtavao planove o razgraničenju BiH. Od šefova država na Tuđmanovom pogrebu pojavio se tek turski predsjednik Suleyman Demirel, dok su samo četiri susjeda - Slovenija, Mađarska, BiH i Makedonija - poslala premijere. BBC je izvijestio da su zapadne države bile kritične prema autoritarnom stilu vladanja Franje Tuđmana, te je prisustvo diplomata umjesto državnika na pogrebu odraz izolacije u koju se Hrvatska dovela. Tuđmana je, međutim, po kiši ispratilo stotinjak tisuća zahvalnih građana Hrvatske, od kojih su mnogi propješačili 15 kilometara dugu rutu od Predsjedničkih dvora do Mirogoja.

Moderna, nezavisna, suverena i demokratska Hrvatska?

'Prestalo je kucati veliko srce dr. Franje Tuđmana, državnika i državotvorca, i prvog predsjednika moderne, nezavisne, suverene, demokratske Republike Hrvatske', službeno je pred kamerama HTV-a tada pročitao i ondašnji predsjednik Sabora i privremeni nasljednik prvog hrvatskog predsjednika Vlatko Pavletić. Potpredsjednik HDZ-a Vladimir Šeks događaj je označio kao 'odlazak u vječnost', te je prisegnuo da će (Hrvatska, hrvatski narod i stranka) sve svoje sile u zajedništvu i slavi ujediniti u očuvanju i učvršćenju Tuđmanova velebnog djela.

Šeks na stranu; epiteti kojima je Pavletić počastio Hrvatsku jednako su pretjerani danas kao što su to bili u vrijeme Tuđmanove smrti i trećesiječanjskih izbora, kada je, po mnogima demokratizacija Hrvatske zapravo započela.

Može li se država koja u 21. stoljeću derogira prava na roditeljstvo zvati modernom? Je li Hrvatska nezavisna od međunarodnih institucija, saveza i korporacija s kojima se povezala financijskim, vojnim i političkim ugovorima, ili tome tek stremi? Koliko je demokratska država čija si vlast upitnog legitimiteta i legaliteta - imajući u vidu morbidne popise birača i činjenicu da ima više duša s pravom glasa nego živućih stanovnika - uzima za pravo bez referenduma donositi odluke koje se tiču pitanja suverenosti?

Detuđmanizacija u amanet

Iako se u posljednjih deset godina Hrvatska politička elita trudi svijetu pokazati ispeglano lice, na površinu povremeno izroni i naličje izbrazdano političkom trgovinom i neodgovornošću, pljačkom, korupcijom i rasizmom. Tuđmanovo 'riganje vatre' na političke protivnike i premazivanje grijeha struktura višim državnim interesima oslikava se, recimo, u bijegu Ive Sanadera s premijerske funkcije, 'objašnjenom' potrebom šokiranja međunarodne javnosti koja iz nekog razloga Hrvatskoj ne drži stranu. Ostavština prvog hrvatskog predsjednika ogleda se i izjavi novog splitskog gradonačelnika da Srbi trebaju znati gdje im je mjesto i da neće Srbina za zeta, čime je zauzeo udarni medijski tretman dok je Split istovremeno tiho padao u ruke dinastije Kerum. Trebalo je samo nadmašiti Tuđmanovu izjave da je sretan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka te da će, razumije se, dopustiti povratak u Hrvatsku 'ponekom Srbinu koji nije okrvavio ruke'.

Na desetu obljetnicu smrti Franje Tuđmana, tri tjedna uoči izbora za trećeg hrvatskog predsjednika, vrijeme kao da je stalo. Na HTV-u se, doduše, danas odvrti i pokoji partizanski film, što je u skladu s proklamiranom Tuđmanovom zamisli o svehrvatskoj pomirbi sinova ustaša i partizana, kojom je taj najmlađi Titov general u povijesti zaobišao pitanje lustracije. U svjetlu aktualne gospodarske i egzistencijalne krize, čak ni crkva ne uspijeva dobaciti dovoljno kostiju iz povijesnih zločina u predizborni ring. No vijesti iz područja gospodarskog kriminala u drugi plan po potrebi će ipak gurnuti Tuđmanovo nasljeđe, pa će se tako spektakularnom potragom za topničkim dnevnicima sada bakćati i potencijalni nasljednici Stjepana Mesića, koji im daljnju detuđmanizaciju Hrvatske ostavlja u amanet.