Zoran Milanović je, »kao građanin, a ne kao premijer«, ponovno jučer zatražio očitovanje što je napravljeno u slučaju Josipa Perkovića da ne dođe do apsolutne zastare. Naglasivši kako mu glavni državni odvjetnik Mladen Bajić ne treba slati nikakvo izvješće - jer ga podnosi Saboru, a ne Vladi - Milanović je upozorio kako mora dobiti njegov odgovor što je učinjeno, naročito između 2005. i 2008. godine, prije nego što je nastupila apsolutna zastara, piše novilist

Premijer nije zabrinut

Premijer nije zabrinut zbog mogućih nesporazuma s Europskom komisijom u vezi sa zakonskim reguliranjem europskog uhidbenog naloga. - Morat ćemo se na to naviknuti, jer članice EU imaju slične nesporazume s EK na tjednoj bazi. U ovom je slučaju dobro čuti mišljenje Komisije, ali ono nije zadnje jer postoji i Europski sud, ustvrdio je Milanović, koji je ponovio da se izuzećem od uhidbenog naloga želi otkloniti mogućnost da se, u okviru opće jurisdikcije, traže izručenja hrvatskih državljana iz vremena rata. - Tu bi vrstu zaštite pokušala dobiti svaka normalna država, istaknuo je predsjednik Vlade.

- Skoro sve se već 2005. znalo, mogli su pokrenuti istrage, procesne radnje, da ne dođe do zastare, no 2008. sve je otišlo u nepovrat. Inače, sada ne bismo razgovarali o tome treba li se suditi u Njemačkoj jer su po svemu sudeći i žrtva i navodni počinitelj hrvatski državljani, poručio je Milanović i dodao kako je posao državnog odvjetništva da »traga za istinom«. Premijera zanima i što je u tom slučaju učinio nekadašnji šef tajne službe, a današnji političar, ne spomenuvši njegovo ime, ali jasna je bila njegova aluzija na Tomislava Karamarka.

- Pozivam HDZ da podnese amandman, rekao je Milanović, dodavši da je upravo to razlog zbog kojeg je odgođeno glasovanje o zakonu kojim se uređuje europski uhidbeni nalog. Dosad HDZ nije uložio amandman kojim bi se brisalo vremensko ograničenje za primjenu tog naloga.

Bajić će, neslužbeno doznajemo, idući tjedan, vjerojatno već u sutra, objaviti što je DORH poduzeo u slučaju Perković. Ključna je činjenica da je županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 1997. godine, zbog nepostojanja osnovne sumnje, odbacio kaznenu prijavu uprave SIS-a protiv Perkovića, između ostalog i zbog umiješanosti u likvidaciju Stjepana Đurekovića. Naime, usred sukoba u obavještajnoj zajednici, SIS je 1994. podnio prijavu protiv Perkovića jer je »izravno sudjelovao i u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983.«. »Da bi omogućio ovo divljačko i grozno ubojstvo, Perković je je preko svojeg suradnika Krunoslava Pratesa pribavio ključ tiskare u kojoj su ubojice dočekale Đurekovića«, navodilo se u toj prijavi. Za potpuno isto Perkovića tereti i njemačko pravosuđe, koje je Pratesa osudilo na doživotni zatvor.

Kako god, ŽDO je odbacio prijavu i to godinu dana prije nego što je prema Kaznenom zakonu SFRJ, koji je na snazi bio 1983., nastupila zastara. Prema tom zakonu minimalna je kazna za ubojstvo bila deset godina, a maksimalna 15 ili smrtna kazna, pa je zastara bila 15 godine. Hrvatska je 1990. godine Ustavom zabranila smrtnu kaznu, ali nije precizirala druge rokove, pa se tumači da je za ubojstvo Đurekovića zastara 20 godina te da, dakle, nastupa 2003. godine.

Ali, postoji i tumačenja prema kojem je, bez obzira što to nije definirano, zastara za ubojstvo zapravo 25 godina. Takav je stav zauzet u predmetu Mirka Norca, pa ako bi se takvo pravilo primjenjivalo i na Perkovića, do zastare je došlo 2008. godine. No, DORH nakon 1997. više nije otvarao ovaj slučaj, premda je 1999. Nikola Štedul podnio protiv Perkovića kaznenu prijavu u kojoj ga sumnjiči i da je uz asistenciju Pratesa organizirao likvidaciju Đurekovića.

U presudi Vrhovnog pokrajinskog suda u Münchenu, detaljno se opisuje što su njemačke vlasti poduzele kako bi Perković svjedočio u procesu Pratesu. Sud je njega i Zdravka Mustača pozvao u München 1. travnja na glavnu raspravu, no oni nisu došli opravdavajući se zdravstvenim problemima. Zatim je njemačko veleposlanstvu u Zagrebu u tri navrata slalo hrvatskom ministarstvu pravosuđa dopise sa zahtjevom za međunarodnu pravnu pomoć, ali »nije bilo reakcije hrvatske strane«.

Što je Bajić mogao napraviti, objasnit će on sam. Međutim, u pozadini premijerove prozivke glavnog državnog odvjetnika krije se i općenito nezadovoljstvo Banskih dvora Bajićem.

U vrijeme dok je bio u oporbi, Milanović je redovito kritizirao Bajića, zamjerajući mu da je »radio kalkulantski«.

»Za novo vrijeme tražimo novu osobu, koja će biti podvrgnuta najstrožim kriterijima«, najavljivao je Milanović poteze nakon što Kukuriku kolaicija pobijedi na parlamentranim izborima. Iz tog su razloga SDP-ovi zastupnici 2010. glasovali u Saboru protiv Bajićevog godišnjeg izvješća. Ali, s dolaskom na vlast, mijenja se Milanovićeva retorika, u zadnjih godinu i pol dana nije se bavio Bajićem, a izvješće glavnog državnog odvjetnika podržano je i glasovima SDP-ovaca.

No, gotovo je sigurno da se Bajićeva era bliži kraju. U veljači iduće godine istječe mu treći mandat, a na dužnosti glavnog državnog odvjetnika nalazi se od 2002. Četvrti mandat vjerojatno neće dobiti.

- Biti 12 godina na nekoj državnoj dužnosti i više je nego dovoljno. Načelnik glavnog stožera ranije je mogao odraditi dva mandata po pet godina, ali nedavno smo to skratili tako da će ubuduće netko moći biti na tom mjestu maksimalno pet godina. Nema nikakvog razloga omogućavati jednom čovjek da neograničeno dugo bude glavni državni odvjetnik, objasnio nam je visoki dužnosnik Kukuriku koalicije zašto je logično na proljeće 2014. izabrati u Saboru Bajićevog nasljednika.

Naš sugovornik ima i sasvim konkretne primjedbe na postupke glavnog državnog odvjetnika u nekim recentnim procesima.

- Bivši potpredsjednik Vlade Petar Čobanković priznao je da je, kupnjom zgrade u vlasništvu Stjepana Fiolića, oštetio državni proračun za više milijuna kuna. A Bajić se nagodio sa Čobankovićem i on neće ići u zatvor nego će samo određeno vrijeme na slobodi raditi za opće dobro. To je jednostavno skandalozno, zaključuje naš izvor.

NL/eZd