Ministar financija Slavko Linić hodajuća je afera, a ujedno i jedan od najpopularnijih političara u Hrvatskoj. Ništa čudno. U Hrvatskoj afere političara ne dovode uvijek do pada njihovog rejtinga u javnosti. Za to je najbolji primjer zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Niti se pad rejtinga ne mora uvijek dovoditi u vezu s aferama i skandalima, za što je primjer nepopularni i diskretni Tomislav Karamarko.

Linića afere prate još od ranih 90-ih, kada su tijekom njegova gradonačelničkog mandata u Rijeci nastajali prvi i dugo vremena jedini SDP-ovi tajkuni. Kao gradonačelnik je 1993. sudjelovao u pokretanju privatizacije Riječkih tržnica koju je vodio Fond za privatizaciju. Uz pomoć menadžerskih kredita Riječke banke d.d., a mediji tvrde i navodne Linićeve potpore, lukrativnih se gradskih tržnica domogao njihov dotadašnji generalni direktor Marin Franolić, inače saborski zastupnik SDP-a i Linićev kolega. Zahvaljujući profitabilnom lancu riječkih tržnica, čija se ukupna godišnja zarada kretala oko pet milijuna eura, Ivan Franolić uspješno je ulagao u hotelijerstvo Primorsko-goranske županije i postao većinskim vlasnikom niza hotela i restorana, čija se vrijednost danas procjenjuje na više od 50 milijuna eura. U tom su lancu Jadran hoteli s tri gradska hotelska objekta i hotelski kompleks Uvala Scott, centar Lovorka, te restorani Marina i Borik.

Prema podacima iz policijske istrage o kriminalu na riječkim tržnicama iz 2011. godine, u stvaranju imperija Franoliću su pomogla i dva riječka gradonačelnika, Slavko Linić i Vojko Obersnel. Policija je 2011. sumnjičila upravu Grada Rijeke da je Franoliću omogućila dobivanje koncesije za dvije gradske tržnice protivno Zakonu o obavljanju komunalnih djelatnosti donesenom u siječnju 1993. godine. Riječ je o kvartovskim tržnicama na malo, koje punih 10 godina posluju u prostorima čiji je vlasnik sam Franolić, iako Zakon o obavljanju komunalnih djelatnosti propisuje da se tržna djelatnost može obavljati samo u nekretninama koje su vlasništvo lokalne uprave. Sve nekretnine na koje se proširio biznis Ivana Franolića njegovo su vlasništvo, a zbog jedne od njih, Tržnice Zamet, policija je podigla kaznenu prijavu protiv gradonačelnika Vojka Obersnela.

Predmet "Riječke tržnice" stajao u ladici pune dvije godine nakon završene kriminalističke istrage

Policija je 2011. godine Franolića i Obersnela prijavila DORH-u zbog najma glavne Gradske tržnice, koji je od 1998 godine omogućavao Franoliću da kao najmoprimac ne prijavljuje jednu etažu zatvorenog dijela tržnice, niti otvoreni dio tržnice koji čini gotovo trećinu ukupnog prostora i u funkciji je veći dio godine. Time je, tvrdili su u policiji, gradski proračun Rijeke oštećen za približno 80 milijuna kuna.

Prvi ugovor o najmu s Franolićem je kao gradonačelnik potpisao Slavko Linić, ali slučaj je pao u zastaru jer je predmet predugo stajao u ladici. Kada je otkriveno da je županijski državni odvjetnik Doris Hrast predmet "Riječke tržnice" držao u ladici dvije pune godine nakon završene kriminalističke istrage, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić smijenio ga je zbog "neopravdanog i neurednog obavljanja državnoodvjetničke dužnosti". Iako se spekuliralo da bi Hrast zbog namjernog odugovlačenja predmeta mogao dobiti otkaz iz DORH-a, ubrzo je imenovan drugim čovjekom Županijskog državnog odvjetništva, a predmet Tržnice prebačen je Državnom odvjetništvu u Osijeku gdje je na epilog čekao novih osam mjeseci. Kaznenu prijavu policije DORH je odbacio uoči parlamentarnih izbora 2011. uz obrazloženje da gradski službenici "nemaju obvezu provjeravati površinu iznajmljenih prostora".

Iste je godine DORH optužio bivšu upravu HAC-a zbog prevelikih troškova kod bojanja tunela na autocesti A1. Površina tunela, po DORH-u, mora se provjeravati, ali gradskih tržnica baš i ne...

Franolićev poslovni partner u Tržnicama Rijeka, a potom i u hotelu Jadran, bio je i Damir Vrhovnik, predsjednik uprave i suvlasnik Viktora Lenca te drugi riječki tajkun blizak gradskom SDP-u, odnosno Slavku Liniću. Njegova supruga Vesna Vrhovnik posjedovala je 10 posto dionica u Tržnicama Rijeka, gdje je bila i članica Nadzornog odbora. Damir Vrhovnik postao je poznat široj javnosti kao vlasnik jahte na kojoj je ljetovao tadašnji premijer Ivica Račan, a potom i po aferi s brodogradilištem Viktor Lenac kojeg je država subvencionirala sa 70 milijuna dolara, da bi nakon neuspjelog pokušaja dokapitalizacije Vrhovnik dao ostavku na mjestu predsjednika uprave. Način na koji je Vrhovnik postao jednim od najvećih privatnih dioničara Viktora Lenca do danas je ostao nerazjašnjen, budući da nikad nije objavljena knjiga dionica brodogradilišta.

Hrvatski proračun ostao bez pet milijuna eura, a Dioki bez kupca

Otprilike u to je vrijeme na jahti Roberta Ježića "Riva" plovio Slavko Linić. Mediji su izvještavali da se Ježić od 2002. pokušava domoći Diokija, poznatog domaćeg izvoznika u petrokemiji, i to kupovanjem dionica preko fondova Hypo Alpe Adria Banke. No, pravo preuzimanje Diokija Ježić je proveo 2004. godine, uz pomoć svog drugog velikog prijatelja - Ive Sanadera. S Ježićevim preuzimanjem počinje i dugi poslovni pad Diokija, ali i Novog lista, lokalnog novinskog brenda kojeg Ježić kupuje, a potom novcem te izdavačke kuće kreditira svoje druge tvrtke. Pokazalo se da je dio svojih poslovnih aranžmana Ježić ostvario korupcijom. Na Županijskom Sudu u Zagrebu lani je svjedočio u postupku protiv Ive Sanadera, tvrdeći da je posredovao u isplati mita Sanaderu za prodaju upravljačkih prava Ine mađarskom MOL-u. Pet milijuna eura koje je MOL, kako tvrdi Ježić, Sanaderu uplatio preko njegovog računa u Švicarskoj, riječki je tajkun trebao uplatiti na račun suda u prosincu 2010. No, to još nije učinio iako se pred sudom obvezao. Prisilnu naplatu može pokrenuti nadležni Županijski sud u Zagrebu, ali tek po pravomoćnosti presude Ivi Sanaderu. Do tada, Ježić može slobodno koristiti prljave novce, a po svemu sudeći ih i koristi.

Nakon poslovnog kraha Diokija ministar financija Slavko Linić uključio se u spašavanje te tvrtke, naloživši poreznoj upravi da se odrekne naplate milijunskog potraživanje kojeg je državni proračun imao prema Diokiju. Time je, navodno, porezna uprava napravila presedan u postupanju prema svojim dužnicima, a Linić najavio mogućnost predstečajnih nagodbi. Nakon pokušaja preuzimanja Diokija od strane turske grupacije Caliskan, mediji su izvještavali kako je Linić, zapravo, zainteresiran za spašavanje svog prijatelja Ježića, a ne radnih mjesta u Diokiju. Caliskan je financirao kupnju Diokijeve tvrtke kreditom uz garanciju hrvatske vlade, koja je aktivirana nakon što je Caliskan odustao od posla. Hrvatski proračun je, tako, ostao bez pet milijuna eura, a Dioki bez kupca.

Linićeva strategija pogodovanja velikim igračima i poznanicima, uz jeftinu demagogiju o spašavanju radnika, nastavila se i tijekom predstečajnih nagodbi.

Tako je Porezna je uprava u predstečajnoj nagodbi riječkoj taxi službi Cammeo d.o.o. otpisala 50 posto duga, dok preostali iznos reprogramirala uz otplatu na 60 mjeseci i kamatnu stopu od 4,5 posto godišnje uz poček od jedne godine. Mnogi su uvjereni kako se Cammeo našao o povlaštenom položaju. Poreznoj upravi dugovao je 14,4 milijuna kuna, dug prema Croatia Osiguranju bio je nešto veći od milijun kuna, pa se ta državna tvrtka u Linićevom portfelju odrekla 300 tisuća kuna ili 30 posto svojih potraživanja prema Cammeu. I ostali vjerovnici odrekli su se 30 posto svojih potraživanja, ukupno su tako državna tijela i tvrtke vjerovnici Cammeu d.o.o. oprostili 7.570.500 kuna od čega najviše Porezna uprave koja se odrekla 7.239.395 kuna. Nedugo nakon što je intervencijom Porezne uprave sanirao dubioze nastale ulaskom na tržište Grada Zagreba, vlasnik Cammea d.o.o. krenuo je u obnovu voznog parka vrijednu 30-ak milijuna kuna. Novinarima je ponavljao kako nije prijatelj nego samo poznanik ministra financija Slavka Linića.

"Svatko u Hrvatskoj može da se popiša na Slavka Linića!"

Linića se kao potpredsjednika vlade premijera Ivice Račana dovodilo i u vezu s aferom Daimler. Tvrdilo se da je Linićev utjecaj bio presudan da vlada i MUP RH 2003. potpišu ugovor s tvrtkom Daimler o nabavi 210 vatrogasnih kamiona. Vrijednost ugovora bila je 85 milijuna eura. Odluka da se on sklopi upravo s Daimlerom i njegovom partnerskom tvrtkom IM Metal iz Ozlja, i to neposrednom pogodbom nakon što je poništen prvi natječaj, bila je donesena na jednoj od zatvorenih sjednica Vlade u listopadu 2003., uoči parlamentarnih izbora. Iako je bio znatno skuplji od konkurencije Daimler je dobio posao u RH. Uprava američke tvrtke 2010. priznala je na američkom sudu da je poslove dobivala podmićivanjem dužnosnika u 22 europske zemlje, uključujući i Hrvatsku. U priznanju Daimlera tvrdilo se da je preko tvrtke IM Metal plaćeno 3,02 milijuna eura mita, a preko dvije druge američke tvrtke još nešto više od 1,6 milijuna eura.

Policija je 2011. uhitila vlasnike HS Produkta Marka Vukovića i Ivana Žabčića te inženjera Tomicu Godeca zbog sumnje da su na privatne račune od Daimlera dobili pozajmicu od 250 tisuća dolara od čega su, kako se tvrdilo u policijskoj prijavi, kao fizičke osobe kupili nekretnine i poslovne prostore na području Karlovca koje su kasnije iznajmili tvrtki u svom vlasništvu, dok pozajmicu nikada nisu vratili. Trećeosumnjičenom Tomici Godecu stavljalo se na teret da je na račun svoje konzultantske tvrtke sa sjedištem u SAD-u od Daimlera primio iznos od 1,6 milijuna dolara iako konzultantske usluge nikad nisu bile izvršene. Premda je policija imala osnovane sumnje da su trojica partnera iz IM Metala/HS Produkta počinila kazneno djelo pranja novca, do danas protiv njih nije pokrenut sudski postupak. Štoviše, tvornica oružja HS Produkt i dalje gaji dobre odnose s SDP-om čiji ministri obrane i unutrašnjih poslova, Ante Kotromanović i Ranko Ostojić, ovih dana promoviraju njihove proizvode u svijetu. Nakon Daimlerova priznanja mnoge od prozvanih zemalja pokrenule su istrage o spornim ugovorima. U nekima od njih, poput Latvije, procesuirani su i politički dužnosnici, dok u Hrvatskoj istraga još uvijek traje, a gotovo je izvjesno da nikada neće biti otkriveni političari koji su od Daimlera primili mito za ugovor s vladom iz 2003. godine.

Slavko Linić kojeg se u to vrijeme najčešće prozivalo zbog afere Daimler, demantirao je sve optužbe i vulgarno bjesnio na novinare: "Svatko u Hrvatskoj može da se popiša na Slavka Linića!"

Mirja Tomas, dugogodišnja tajnica Ante Marasa vlasnika Jadranskog pomorskog servisa, nedavno je Indexu svjedočila o navodnom podmićivanju Slavka Linića u postupku privatizacije JPS-a, a isti je iskaz višekratno ponovila u uredu policijske uprave u Rijeci. Iako je po svim kriterijima policijske i državnoodvjetničke struke Mirja Tomas potencijalno važna svjedokinja u istrazi o mogućoj visokoj korupciji, do danas nije sačinjen niti zapisnik njenog saslušanja. Doista, može li se u Rijeci ili u Hrvatskoj uopće istražiti slučajeve koji se godinama vežu uz aktualnog ministra financija? Već sad je u stranci i u javnosti daleko popularniji od svog šefa Milanovića. Tko će ga spriječiti da ga uskoro i ne zamjeni?

                                                                     Gordan Malić