Veliki broj krupnih mrlja zapažan je u hrvatskom zaštićeno-ribolovnom pojasu

Središnji dio Jadranskog mora povremeno je ozbiljno onečišćen uljnim mrljama nepoznatog podrijetla za čije posljedice stručnjaci kažu da se ne istražuju, dok prema tvrdnjama nadležnog ministarstva Hrvatska uz pomoć europskog satelitskog sustava aktivno nadzire svoje more.

Uljne mrlje veličine između sto metara i 108 četvornih kilometara nastale su na linijama gustog prometa plovila, a značajan dio njih zamijećen je i u samom ZERP-u, zapaža tim hrvatsko-ruskih stručnjaka analizom šezdesetak satelitskih snimaka Srednjeg i Južnog Jadrana snimljenih između 2003. i 2011. godine.

 

Najveće mrlje na granici hrvatskog i talijanskog mora

Najveći broj mrlja zamijećen je duž redovitih međunarodnih brodskih linija od sjeverozapada prema jugoistoku, na granici između hrvatskog i talijanskog dijela mora, objašnjava vodeća autorica teksta Mira Morović, fizičarka mora sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IZOR).

Na drugom mjestu su mrlje duž talijanske granice, a na trećem mrlje duž lokalnih linija koje povezuju hrvatske priobalne gradove i otoke.

Stručnjaci sumnjaju da su ih ostavili veliki brodovi koji prevoze tekuće tvari različite toksičnosti, uključujući sirovu naftu i naftne proizvode, ali neslužbeno nitko od sugovornika ne dvoji u to.

Sve su nastale tijekom noći jer su otkrivene na jutarnjim snimkama, i vjerojatno su posljedica pranja brodskih tankova tekućinama s emulgatorima i površinski aktivnim tvarima, te mogu stvoriti tanki sloj različitih aktivnih tvari na morskoj površini, kaže se. 

Najveće mrlje, koje se nalaze na granici između hrvatskog i talijanskog dijela mora, ne znače nužno onečišćenje sirovom naftom i možda su u skladu s MARPOL konvencijom, napominje se.

Mrlje srednje veličine mogu nastati ispuštanjem balastnih voda, pranjem tankova, biti otpadne vode iz strojeva ili brodska kaljuža, kaže Mira Morović i dodaje da u splitskoj Lučkoj kapetaniji nije bilo moguće dobiti podatke za slučajeve koji su počinjeni mimo zakona.

Veliki broj krupnih mrlja zapažan je u hrvatskom zaštićeno-ribolovnom pojasu, dodaje Mira Morović.

„Glupo je zatvarati oči“

Splitska fizičarka mora ističe da su rezultati analize satelitskih snimaka upozorili na brojna onečišćenja za koja se u hrvatskim nadležnim institucijama ništa ne zna niti se po njima postupa, ali i na manjkavosti istraživanja koja traže dodatna objašnjena.

Mi ne znamo koji su brodovi onečistili more niti koje su uljne tvari u pitanju. Stoga bi trebalo poduzeti nova istraživanja koja bi posebnu pažnju posvetila dvjema rutama na kojima su otkrivena najčešća onečišćenja, kaže Mira Morović.

Ona kaže da su u pitanju rezultati znanstvenog istraživanja i da ne zna tko je i kako odgovoran, ali upozorava da bi „bilo glupo zatvarati oči ili gledati kao na nešto što se ne tiče Hrvatske“.

Iz Ministarstva  pomorstva, prometa i infrastrukture pred zaključenje teksta stigao je odgovor u kojem se kaže da je od 2008. do 2015. nadležno tijelo dobilo 214 upozorenja o mogućem onečišćenju mora, od kojih je 36 provjereno, u deset slučajeva potvrđeno da se radi o onečišćenju, samo u jednom slučaju poduzeta sanacija jer su onečišćenja bila beznačajna, te u jednom slučaju počinitelj kažnjen. 

Za te potrebe Hrvatska koristi mogućnosti Europske agencije za pomorsku sigurnost, što uključuje motorni brod "Marisa N" iz luke Trst i sustav satelitskog nadzora mora "CleanSeaNet", kaže se. 

Služba raspolaže s 48 plovila Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, 38 plovila Ministarstva unutarnjih poslova te zračnim jedinicama MUP-a i MORH-a. Po potrebi se uključuju tegljačke i ekološke jedinice, te plovila i zrakoplovi u privatnom vlasništvu, stoji na mrežnoj stranici Ministarstva pomorstva.
 
Glasnogovornik skupine okolišnih udruga s Jadrana Vjeran Piršić kaže da je problem neincidentnih zagađenja poznat u znanstvenim i okolišnim krugovima godinama. On uopće nije bezazlen, budući da ponekad površina mrlja zna biti velika kao tri Krka ili Cresa, kaže.

Po Piršiću, Hrvatska za nj nema izgrađenu pravnu regulativu, jer ZERP nije do kraja proveden. Pored toga, nije se razvila služba monitoringa da točno možemo reći koji je brod počinio zagađenje, kaže on.

Fizičar s Instituta Ruđer Bošković (IRB) Tonči Tadić i jedan od pokretača ideje o ribarsko-ekološkom pojasu kaže da su takve snimke poznate od 2004., te da su potaknule Italiju da 2006. aktivira ekološku komponentu svoga gospodarskog pojasa, dok je Hrvatska ostala gluha.

Ti podaci pokazuju da Hrvatska griješi i da hitno trebamo proglasiti ekološku komponentu ZERP-a, kazao je.
 
Za incidenta zagađenja imamo sve na papiru, ali u stvarnosti to ne funkcionira baš tako, kaže Piršić.

Mira Morović kaže da nitko od pozvanih vlasti nije pokazao zanimanje za predavanja koja su imali iz tih tema, pa da stoga zaključuje da „nitko nije odgovoran“.

Štetnost ovisi o nizu pojedinosti

Hrvatska redovito prati stanje morskog okoliša na 16 postaja i o tome godišnje izvješćuje javnost, ali je ono vezano za priobalje i ne odnosi se na otvoreno more. Prema izvješću za 2014. stanje je vrlo dobro, s izuzecima nekoliko užih područja. To su šibenska luka, gdje je stanje pogoršano i sad je na granici umjerenog i dobrog, te Kaštelanski zaljev i Bakar, gdje se stanje popravlja te je na granici vrlo dobrog stanja.

Pored toga, zabilježene su povišene koncentracije većine teških kovina i organskih zagađivala u riječkoj luci, dok su povišene koncentracije pojedinih teških kovina i/ili organskih zagađivala zabilježene u splitskoj luci, u Vranjicu, Luci Ploče i Bakarskom zaljevu, što se može smatrati očekivanim za lučka područja.

Stanje našeg morskog okoliša je dobro, osobito u usporedbi s drugim zemljama, a to je rezultat niza mjera među kojima je najvažniji projekt Hrvatskih voda za sređivanje kanalizacije u većim gradovima, kazao je Grozdan Kušpilić iz IZOR-a i naglasio da su ti pokazatelji podložni stalnim promjenama.

Kakve bi posljedice mogla imati onečišćenja ugljikohidratima iz naftnih mrlja na ekološki sustav otvorenog mora stručnjaci nisu mogli reći, objašnjavajući da to ovisi o mnogim pojedinostima.

Ističu da je zagađenje ugljikovodicima istraženo i poznato iz literature, te da je Jadransko more, iako poluzatvorena vodena površina, sposobno razgraditi količinu ugljikovodika o kojoj je riječ.

Splitski kemičar Mladen Tudor priznaje da ne zna „što se zbiva na otvorenom moru“, te da je iznenađen veličinom mrlja koje spominje satelitsko istraživanje, ali napominje da je važno znati „što je iscurilo“.

Ako je to neka otopina kojom se ispiraju tankovi, to neće imati ozbiljnijih posljedica jer većina brzo ispari a preostalo se razgradi, kaže Tudor.

Biologinja iz Centra za istraživanje mora IRB-a u Rovinju Nevenka Bihari također kaže da je utjecaj ugljikovodika na morski okoliš ograničen.

Tudor je skeptičan i u mogućnost potencijalnog zagađenja našeg priobalja, pa i eksploatacijom ugljikovodika, te kaže da je tu „puno drame bez razloga“.

Kako reagiraju morski organizmi?
 
Biolog s IRB-a Tvrtko Smital ističe da njegovo iskustva istraživanja plinskih eksploatacijskih platformi u Jadranu, ali ne i nafte, govori da tamošnji okoliš nema značajne razlika u odnosu na potpuno čisti okoliš.

Nevenka Bihari kaže to isto za naftne platforme: „Ondje je more toliko dobro da ga uzimamo za referentne vrijednosti“.

Ako promatramo samo manja ispuštanja ugljikovodika, organizmi ih dosta učinkovito biotransfomiraju i rješavaju ih se, kaže Smital.

Nevenka Bihari smatra da velike uljne mrlje ne bi trebale imati ozbiljne učinke na morski okoliš. Dio ugljikovodika ispari, dio ostane na površini, dio uđe u vodu i razgradi se, a tek dio padne na dno i uđe u sedimente, kaže.

Koncentracija ugljikovodika u morskoj vodi se razlikuje: u Baltičkom moru kreće se oko 4,8 nanograma po litri, u Sredozemnom moru doseže 250-400 nanograma po litri, a u Južnom kineskom moru čak 30 mikrograma. U morskim sedimentima razina ugljikovodika veća je tisuću puta nego u od vodi.

Prema rezultatima Centra za istraživanje mora iz Rovinja, u Jadranskom moru je izmjereno do 205 nanograma ugljikovodika po litri vode, te do 700 mikrograma u kilogramu suhog taloga.

Kod onečišćenja ugljikovodicima, treba pratiti organizme u tim područjima, mjeriti im akumulaciju ugljikovodika u mišićima ili drugom tkivu te pratiti biološke učinke na njih, objašnjava Smital.

Rovinjski biolozi istraživali su genotoksične biomarkere u školjki mediteranskoj dagnji koji bi bili posljedica onečišćenja mora. Pronašli su da oni opadaju od sjevera prema jugu i od obale prema otocima, te da je najbolje stanje bilo u zaštićenom području NP Mljet.

Prema jednom od njihovih znanstvenih radova, u školjkama su pronađena i oštećenja DNA koja su posljedica onečišćenja mora. Međutim, ističu, nalazi su bili „kontroverzni“, odnosno na mjestima na kojima je nađen najoštećeniji DNA materijal, nije pronađeno najveće onečišćenje mora, što ukazuje i na druge utjecaje.

Radovi u svijetu upozoravaju da su poliklorirani ciklički ugljikovodici toksični i genotoksični i kancerogeni za organizme uključujući i ljude.

Radovi koji su nastali nakon naftnih havarija poput one u Meksičkom zaljevu, upozoravaju na ozbiljne posljedice kemijskih disperzanata pri suzbijanju naftnih incidenata. Američka agencija za zaštitu (EPA) okoliša prije godinu dana zatražila je izmjene standarda za upotrebu takvih sredstava. Nekoliko znanstvenika izjavilo je da je EPA trebala ići i dalje jer smatraju da su disperzanati smrtno opasni, da izazivaju rak i druge slične posljedice.

Kada do ZERP-a?

I znanstveno istraživanje satelitskih snimki na Jadranu ostavilo je niz nedoumica, pa Mira Morović ističe da bi trebalo provesti snimanje u realnom vremenu, kako bi se moglo točno utvrditi tko je kada i čime onečistio more. Prema odgovoru Ministarstva pomorstva, Hrvatskoj su takve snimke dostupne.

Ona smatra da bi trebalo poduzeti pilot projekt koji bi pokazao što sve treba napraviti i koliko to košta, od neposredne štete do posljedica na morske ekosisteme i organizme.
 
Tadić i Pilšić smatraju da Hrvatska treba dosljedno provesti ZERP i postupiti po svim zahtjevima koji iz toga proizlaze.

Grozdan Kušpilić iz IZOR-a dodaje da su hrvatske znanstvene ustanove sposobne obaviti stručni dio nadzora mora, ali ne s aktualnom raspodjelom sredstava i obaveza.