Susjedi novozagrebačke petorke ne osjećaju se ugroženo. Za njih su S. Š., M. K., K. M., R. L. i J. J. i dalje dragi dečki iz haustora koji pristojno pozdrave u liftu. Za ostatak Hrvatske, oni su - Lukini ubojice

"Briga me.  Ako je kriv, nek odsluži i 50 godina. Neka je stoput moj sin,briga me. Žao mi je Luke. Žao mi je tog dečka, samo to. Da nam se samo ispričati Lukinim roditeljima...".

Ove je riječi otac S. Š., jednog od petorice osumnjičenih za premlaćivanje Luke Ritza, nakog kojega je zagrebački maturant preminuo, ponavljao od trenutka kad je doznao zašto im je u stan upala policija i odvela netom punoljetnog sina. S. Š. živi u malom stanu nebodera u novozagrebačkom naselju Travno s roditeljima i bakom Danicom. Ona je sama i stisnuta u sebe, tek nakratko izašla iz stana kako bi prošetala psa. - Jesu, odveli su ga - nije niti čekala da joj postave pitanje o unuku, piše Vecernji.hr .

Policija im je banula u stan u srijedu oko pola sedam ujutro. Nitko, baš nitko od ukućana, nije znao zašto im je stan odjednom pun interventne policije. S. Š. jest. Vjerojatno je taj trenutak očekivao mjesecima. - Rekli su mu da se odjene. Mirno ih je poslušao i nekamo su ga odveli. Ništa mi nije bilo jasno. Tek sam kasnije čula zbog čega su ga odveli - kaže baka.

Pokušala je unuka nazvati na mobitel, ali je bio isključen. Sad stalno gleda televiziju, iščekujući vijesti ne bi li čula informaciju više o svom unuku. Njezin sin i snaha cijelu su srijedu proveli u policiji u Heinzelovoj, a jučer na sudu u Selskoj. Navečer bi slomljeni dolazili kući i - plakali.

- Sin samo ponavlja da mu je žao Luke i da bi se htio ispričati njegovim roditeljima. Ne zna što će, pročitao je da Lukini roditelji ne žele niti vidjeti niti čuti krivce za smrt svoga sina. Mog sina sad uopće nije briga za S. Meni ipak srce puca - bio je dobar dečko. Učio je za kuhara. Nazovite tamo gdje je išao na praksu, svi su ga hvalili. Malo je slabije učio. Radije je bio na internetu ili s društvom pred zgradom. Ma nije bio problematičan, čak nije kasno dolazio doma. Oko ponoći. A tog jadnog Luku nikada nije spomenuo. Nije se drugačije ponašao u posljednje vrijeme - navrla je bujica riječi iz bakinih ustiju.

To društvo o kojem govori baka Danica "obično" je društvo iz kvarta. Svi osumnjičeni za Lukinu smrt žive u krugu od pola kilometra u istočnom dijelu Novog Zagreba. Štoviše, dvoje živi u istoj ulici u Travnom, dok je J. J. "susjed" s druge strane Avenije Dubrovnik, iz jedne od limenki u Zapruđu. Roditelji im u istim zgradama žive otkako su sagrađene.

Hrvatski prosjek

Nisu dobrostojeći, ali i ne gladuju. Ni po čemu se ne ističu, po svemu se uklapaju u sliku prosječne radničke obitelji.

Tako, primjerice, majka jednog od osumnjičenih čisti urede, a tata radi kao pomoćno osoblje u jednoj zagrebačkoj bolnici. Svojoj djeci omogućili su sve što im je bilo potrebno. O svima susjedi ponavljaju isto: "Dobri dečki, pozdravljaju u liftu, fini roditelji, nikad nikakvih problema..." Toliko su zaštitnički nastrojeni da u lokalnom kafiću osoblje, ali i gosti, nisu dali reći ni riječ na račun bilo kojeg osumnjičenog iako su sve znali i međusobno komentirali. J. J. iz Zapruđa jedini je od petorice huligana za kojega susjedi kažu da je "frajerčić".

Stariji ga pamte još kad se kao dijete pentrao po garažama i radio nepodopštine, dok se mlađi - doduše potiho - prisjećaju kako je nedavno pretukao jednog dečka iz istog kvarta. - Dobro ga je razbio. Na pod pa udri. Bez kraja. Cipelarenje i to... - promrljao je pomalo se bojeći jedan mladić, osvrćući se oko sebe i pazeći da ga tko ne vidi dok govori o J. J.

Susjedi novozagrebačke petorke ne osjećaju se ugroženo. Za njih su S. Š., M. K., K. M., R. L. i J. J. i dalje dragi dečki iz haustora koji pristojno pozdrave u liftu. Za ostatak Hrvatske, oni su - Lukini ubojice.