Poljoprivredni poticaji u Hrvatskoj već 13 godina čisti su promašaj. Država povećava budžet za poljoprivredne potpore, ali time ne povećava proizvodnju i vrijednost proizvoda, otkrilo je istraživanje znanstvenika s Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Milijarde kuna godišnje isplaćenih potpora poljoprivrednike ne stimuliraju na povećanje proizvodnje, nego obradu što većeg broja hektara. Od 1998., iznos državnih poticaja poljoprivredi neprestano raste. Ove godine isplatit će se 2,68 milijardi kuna, a protekle dvije godine 3,6 milijardi kuna. To je trostruko više nego početkom uvođenja sustava isplate poticaja po proizvodnim površinama umjesto po proizvedenim količinama. Međutim, ukupna vrijednost poljoprivredne proizvodnje ne prati trend rasta, zaključak je istraživanja Ramone Franić, Mateja Marinovića i Magdalene Zrakić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta, koji su o tome objavili članak u zadnjem broju Agronomskog glasnika.

'Proizvodnja ne raste ako potpora ne ovisi o proizvedenoj količini, nego o angažiranim hektarima. Ako je poticaj isti za jedan hektar, bez obzira proizvedete li tri ili osam tona pšenice na tom hektaru, svaki razuman proizvođač gledat će da uloži što manje kod nas vrlo skupih inputa u proizvodnju, mineralnih gnojiva, zaštitnih sredstava i drugo. Proizvodni rezultati bit će skromniji', objašnjava jedan od razloga poljoprivrednog apsurda prof. dr. sc. Ramona Franić.

Drugi je razlog upravo u rastu cijena proizvoda. Ako je vrijednost proizvodnje rezultat proizvedene količine i cijene, ista razina dohotka može se ostvariti uz veću cijenu i nižu proizvodnju. Tijekom brojnih ciklusa gospodarskog rasta i gospodarskih kriza zabilježeno je kako tek pad cijena poljoprivrednih proizvoda prisiljava poljoprivrednike da povećavaju proizvodnju kako bi zadržali razinu svog dohotka, koliko je u njihovoj moći, naravno, s obzirom na tržišne potrebe.

U analiziranom razdoblju, od 2004. zamjećuje se značajniji rast vrijednosti biljne proizvodnje, ali nerazmjerno rastu iznosa potpora. Zapravo radi se o rastu tržišnih cijena tih proizvoda, a ne porastu količina. Najočitiji primjer je pšenica na koju otpada najveći dio poticaja u biljnoj proizvodnji, ali bez razmjernog utjecaja. Slično je vidljivo i u stočarstvu.

Franić najvećim problemom državnog sustava potpora poljoprivredi smatra ogroman procijep između donositelja i korisnika agrarnopolitičkih mjera. Donosioci odluka pod pritiskom procesa pridruživanja Europskoj uniji prisiljeni su prilagođavati sustav državnih potpora standardima Zajedničke poljoprivredne politike EU - koja osmišljava instrumente politike kako bi zaštitila poljoprivredni dohodak, a da pritom ne stimulira daljnji porast proizvodnje.

'S druge strane, domaće poljoprivrednike uvjerava se kako se od njih očekuje da povećaju proizvodnost, tržišnost, konkurentnost, ali im se ne tumači dovoljno jasno i glasno kako u promijenjenim okolnostima mogu ostvariti pravo na potporu i što ih sve čeka u EU. Primjerice, standardi zaštite okoliša, kodeks dobre poljoprivredne prakse, udruživanje u proizvođačke organizacije, doprinos poljoprivrede javnim dobrima i tako dalje', tumači profesorica Franić. Pritom, poljoprivrednici prečesto još uvijek očekuju da im se nadoknadi proizvedena količina, da netko drugi riješi problem plasmana njihovih proizvoda ili da se država pobrine za rješavanje njihovih krivih poslovnih odluka i poslovnih neuspjeha.

Europska unija zato je uvela drukčiji sustav izravnih potpora prilagođen zapadnoeuropskom modelu poljoprivrede, koju čine tehnološki razvijena i tržišno orijentirana poljoprivredna gospodarstva i zasićeno europsko tržište poljoprivrednih proizvoda. Franić kaže da će taj model kod nas izvrsno funkcionirati za onaj dio poljoprivrednih gospodarstava koja već sada rade i posluju na europskoj razini.

'To su gospodarstva, pa i obiteljska poljoprivredna gospodarstva, od čijih vlasnika i upravitelja možete čuti da bi uspješno poslovali čak i da ne primaju potporu. U idealnom slučaju to će biti svih 200-tinjak tisuća gospodarstava koja su danas upisana u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava. U realnosti, vjerojatno prilično manji broj, umanjen za dio onih koji svoju egzistenciju temelje na izravnim plaćanjima, odnosno poticajima', objasnila je profesorica Franić.

Pesimistične procjene su donekle ublažene mogućnostima koje će se vjerojatno otvoriti u novom programskom paketu Zajedničke poljoprivredne politike za razdoblje od 2014. do 2020. jer se predviđaju posebne linije potpora i plaćanja za samodostatna i mala gospodarstva, pa će se moguće dio naših nekomercijalnih OPG-a moći kvalificirati za takvu vrstu potpora.