Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica.

 Posebna nam je čast biti u društvu pjevača, glazbenika, umjetnika i predvodnika grupe PipsChip&Videoclips Dubravka Ivaniša Rippera!

Što bi se u tvojem životu promijenilo, što bi bilo drukčije, da imaš baršunast glas?

Pa nije samo to, nego da sam i simpa pred ogledalom. Dosta bi toga bilo drukčije. Uvijek kad bend negdje stane, ne mislim da je kriv itko drugi osim mene. U nekom muzičkom smislu mislim da je vidljivo koliko ustrajem na tome da šaramo po različitim žanrovima i stilovima kroz cijelu karijeru. Koliko god smo, u osnovi, rock'n'roll bend, negdje moje glasovne mogućnosti imaju svoju granicu. Tako da bi bilo dosta drukčije.

U pjesmi 'Glas za blues' kažeš: "Prodao bih sve, sve bih dao za od baršuna voice, di da kupim glas". Ali tvoj glas je baš prepoznatljiv.

Šteta, (smijeh) stvarno šteta.

Pipsi su prepoznatljivi na sceni sve ove godine zahvaljujući glazbenom stilu, tvojem glazbenom rukopisu, ali i tvojem specifičnom glasu, interpretaciji.

Znaš najbolju foru, to je baš najsjajnija fora svih hejtera Pipsa. Ma okej su Pipsi, ali onaj Ripper, (smijeh) kužiš? Gle, buraz, samo da njega nema, sve bi bilo u redu. To bi bilo isto kao da si promijenio sve igrače i dereš s tribine. Mijenjaj, mijenjaj, baš mi boli briga. Mijenjaj, izvadi, samo mijenjaj.

Reci mi, tko ima glas koji ti nemaš? Čiji glas voliš slušati?

To su Damon Albarn, Nick Cave, iako je on loš pjevač. Ali ima nešto autoritativnog u glasu. Recimo, najbolja je fora da je Cave izvođač koji nikako ne voli svoj glas.

O jednom od legendarnih pjevača, Shaneu MacGowanu, kritičari su svašta pisali i komentirali baš njegov glas i interpretaciju. Zahvaljujući njemu i njegovoj osobnosti skupina The Pogues dobila je prepoznatljivost i bez njega – to nije to.

Pa neko vrijeme su pokušali, pa su skužili da je to smiješno. Ono što je napisao osamdesetih to je jednostavno povijest rock'n'rolla. Ne znam jesu li tvoji slušatelji i čitatelji gledali dokumentarac koji je objavljen još tijekom njegova života – on je napola animiran, zato što se sve te dogodovštine nije moglo odigrati, nego su morali biti animirani. Taj dokumentarac stvarno je odličan i Shane je odličan tip.

Znam da si veći dio dana u studiju.

Žali Bože, ali da.

Na ovom materijalu, albumu 'Vesna', uključio si i svoje dame, suprugu i kćer. Zajedno pjevate u zboru Tko bi rekao da smo ti i ja bili bend. Baš dobro zvuči.

Vidiš, nisu svi tako mislili. Općenito želim kćer na mnoge načine stavljati u poziciju izvođača. To ne znači da će ona to biti sutra, možda će biti za desetak godina, ali to je moja očinska uloga. Onda joj i mama pomaže. Sve je zapravo "ušiljeno" tako da kći ima više dimenzija doživljaja ovog posla kojim se tata bavio, a mama bavila do prije nekoliko godina.

Dobro, što onda Lucija kaže? Je li ponosna i prenosi li komentare drugih, primjerice, "tata, bila sam s društvom na tulumu i znaš što su rekli o onoj tvojoj ili maminoj pjesmi"?

Kći mi je pravi Ivaniš, drži tu štangu. Jako voli moj bend. To je stvarno fascinantno jer muzika koju ona sluša nema nikakve veze s Pipsima. Volio bih da moja kći preuzme Pipse. Naravno, to se neće dogoditi, ali u nekoj inačici i izvedenici vjerujem da bi i moglo. I to je zapravo ono što mi je najvažnije u životu. Nisu mi važne same pjesme, nego taj duh, ako ćemo tako, malo poetski, koji sam dobio i prenio dalje.

Koja je Luciji najdraža pjesma Pipsa, koju baš posebno voli?

Zadnje što se sjećam, kad sam prvi put skužio da neće biti dobro, a imala je desetak godina, bilo je kad je tražila da joj skinem 'K1'. Tada je to bio naš aktualni singl. To me stvarno iznenadilo. Odonda je ona zapravo, ne mogu reći dio benda, ali svakodnevni je dio procesa sa mnom, dio mojega stvaranja. Sad je već u fazi da je kritički raspoložena prema onom što radim. Nikad u životu nisam doživljavao neke nevjerojatne pohvale od svojih suradnika. To je super, ne? Jer se podrazumijeva da mi je pjesma dobra. I sada se samo uvijek šarafi što nije dobro i što može biti bolje. Tako da je ona sad preuzela taj model. Mislim da joj je dobra cijela ploča 'Vesna', a najbolja joj je bila pjesma, što je meni čudno, 'SSND - Svi samo na drogama'. To je bilo na prvu, to i jest pjesma na prvu, a mislim da će poslije, kad će malo više slušati album, a slušala ga je puno, da će joj onda biti nešto drugo najbolje.

Dobro, takav njezin odnos i za tebe je super, za neku tvoju korekciju, jer komentari dolaze iz tvojeg tima. Zahvaljujući tim komentarima možeš napraviti neke promjene, mijenjati nešto u pjesmama, ili je tvoje stajalište o tvojim pjesmama ostalo isto kao i prvih dana, na početcima s Pipsima?

Znaš kako ti to ide kod mene. Kad mi iz tima dođu nešto reći, znam da će ili sad sve to propasti u nekoj pjesmi i idemo dalje, ili bu bilo tak kako sam ja napravio. To ti je tako kad imaš bend.

A kad ti Lucija kaže kritiku, komentar o pjesmi?

Ma dobro, to odem ja na probu kad ona kaže kritiku. Kaže meni i žena, brate, pa nitko u Zagrebu ne govori "svaki put kad odem u Pariz", ispravlja mi naglasak na Pariz. Ja nju pogledam, i kažem: "daj, ajde, molim te, stvarno sam umoran". Razumiješ da ne mogu u pjesmi to tako otpjevati, jednostavno ne leži tako slog. Ona kaže: "kužim ja, ali to me stvarno iritira, taj Pariz me strašno iritira". Dobro, neka te iritira, i odem. Sad sam se sjetio i ispričao ti što mi je rekla supruga, ali ovo s bendom, ono kad oni moraju nešto švasat po pjesmi, to je jednostavno proces koji svaki član mora proći kroz sebe, mora provariti cijelo jedno gradivo da bi došao na neku platformu. I to se vjerojatno događa u svim bendovima na svijetu i to mi je drago. Ja najviše naučim iz onih slučajnih gluposti, spontanih gluparija, koje oni provale kad misle da niti ne čujem. E, bravo, to kažem. Bravo, tako ćemo.

Znači ipak čuješ što ti sugeriraju suradnici – glazbenici?

Kako ne, slušam cijele dane i sve.

Baš tako jako, kao što pjevaš u pjesmi, voliš odlaziti u Pariz?

(smijeh) Nisam nikad u životu bio u Parizu.

Je li onda u tvojoj pjesmi 'Pariz' zapravo neki grad u Hrvatskoj? Ili je to samo priča o tome da na putovanju voliš biti sam, da na putovanjima tražiš da te svi puste na miru?

Pa to je prvenstveno jedan ljubavni odnos. To je ljubavna priča.

Priča o dvoje mladih koji se vole, ali i o tome da se i na putovanju, makar to bio i grad ljubavi Pariz, događa da zbog nekih razloga putovanje protekne bez tona.

’Ajmo reći tako.

Imaš li potrebu, nakon što si snimio pjesmu, nekome je pustiti i onda promatrati reakciju, vidjeti je li osoba razumjela o čemu govoriš? Jesu li tvoji duhoviti, ironični stihovi uvijek svima jasni ili su zbunjujući? Konkretno, kad smo razgovarali o pjesmi Pariz. U toj pjesmi je stih 'Svi su na drogama'.

Svi su razumjeli. Recimo, 'svi smo na drogama', puštam bendu i to je zadnja pjesma napravljena za album. Već je malo bilo u cajtnotu s terminima za završavanje snimanja albuma. Ne mislim da je to neka genijalna pjesma, iskreno. I kad su čuli pjesmu, bend me je sastavio... Ma nema šanse da to snimimo, ne zbog teksta, nego to je jednostavno bez veze. Onda sam im dao neko vrijeme da se koncentriraju. I moram reći da imam neke odluke kao "inokosan organ", kao direktor. I ja kažem, e ovo će ići. Samo da se prisjetim prošlosti. Pjesma 'Narko', takva kakva je objavljena na albumu 'Bog'. U tom se trenutku praktički raspao bend. Zbog toga što sam ja jedini bio za tu varijantu koja je zapravo remix, sitar-varijanta. Ostali su htjeli nešto drugo. Poslije smo izdavali 'Narko' kao singl u tri verzije pjesme pa su ljudi mogli sve lijepo poslušati. Ali nekad kažem stop! Katkad vidim nešto što drugi ne vide. Mislim, svatko u vezi s pjesmom sebi objasni nešto. Gdje se ovdje može nabaviti droga, bla bla bla, i da se to negdje u eteru pušta, za mene je to velika pobjeda. Jer istodobno se kuži da je zapravo sve nekakva komedija, zabuna, ne? Malo prije našeg službenog razgovora razgovarali smo o ulozi radija, kako se radio danas sluša zato da te nešto iznenadi. Tako i ja sve radim s pjesmom da me ona poškaklja, a ne da se škakljam sam, jer onda znam sve unaprijed.

Napisao si dosta škakljivih stihova. Koji su se mogli svakako protumačiti i doživjeti. Zbog koje si pjesme u karijeri imao najviše problema? Bio u središtu pozornosti zbog stihova, koje su komentirali i spočitavali ti ih, i publika i kritika?

To je najjednostavniji odgovor na svijetu.Znači to se dogodilo odmah na početku? Na samom startu?

Pa da.

Ali baš ste zbog te pjesme nekima postali omiljeni bend. Riječ je o pjesmi 'Dinamo ja volim'.

Da, ma naravno, nije uopće skriveni subjekt.

Na tu pjesmu baš moraš biti ponosan.

Ponosan sam što sam sudjelovao u tom pisanju, ali pjesma ima neki svoj identitet. I dandanas mi nije jasno kako sam to napravio. Govorimo o pjesmi koju sam napravio na klaviru. Znači, pankerska, gitaristička pjesma. Ja ne znam svirati gitaru. Ne znam ništa. Ne znam stisnuti C-dur. Namještam si prste na C-dur, pet minuta. Znači, ne sviram gitaru. Znači, na sintu, odnosno na klaviru, napravio sam najpankerskiju himnu, nogometnu, na ovom području. I to, otprilike, u pet minuta, tražio sam Boyse prije toga da mi daju malo gradiva, da mi daju neka navijanja s tribina. I nisam uzeo gotovo ništa, osim ono koje stoji u pjesmi. Neću ga sad govoriti, ali uglavnom to, naravno, nije moj dio teksta. I najviše je proskribirano. Znači, baš sam u tome preživio svašta.

Sigurno je bilo i puno više pohvala te pjesme. Tako je, koliko ja znam, i dandanas.

Da. Htio sam dati nešto svojemu gradu.