Proljetni su jutarnji sati, more je mirno, sunce već lagano grije, a naš sugovornik Berto Gregov, zadarski barkajol, u idiličnom dvominutnom điru prevozi od Đige do Poluotoka naše sugrađane koji na ovaj način žele doći što prije do grada, bilo zbog posla, bilo zbog nekog drugog razloga

- Ovo je najmirnije doba dana – otkriva nam Berto koji je barkajolom postao sa 18 godina, ali i  ranije uz oca, dugogodišnjeg barkajola. No, turistička sezona je na pomolu, a to je kaže nam Berto Gregov, najaktivnije doba godine za zadarske barkajole. Osim njega, svakog dana, po svim vremenskim uvjetima, ovu relaciju dugu 76 metara, povezuju i njegovi kolege Dino Gajić, Zvonko Gregov, Šime Gregov i Šime Begonja. Po potrebi, uskače im i Bertov otac, donosi Turistička zajednica grada Zadra.

I brojni drugi prije njih, pa i žene, barkom su spajali ove dvije točke jer tradicija zadarskih barkajola datira iz 14. stoljeća, dok neki tvrde da je barkajola otkad je i samog grada Zadra. Oni su jedan od simbola Zadra, čuvari tradicije i nedvojbeno važna turistička atrakcija. Ne kaže se bez razloga „nisi bio u Zadru, ako se nisi vozio barkom“.

Berto je barkajol postao 1993., najprije kao pripravnik, i malo-pomalo vrijeme je prolazilo i sad je već 29 godina dio ove tradicije, što je i iznimna čast jer se ovaj posao prenosio s oca na sina. Bertov otac je 1982. godine postao barkajol, a njegov tetak i „paš“ založili su se da bude barkajol, nakon što se vratio iz inozemstva.

- Meni je otac barkajol i vukao me za sobom u svim poslovima, „pa ćeš sad doći jednu uru na barku me zamijeniti“, govorio mi je, tako da sam već s 15 godina polagao za voditelja brodice da bih mogao njemu uskočiti. Bilo je to ratno vrijeme, druge barkajole u to vrijeme sve su podizali u vojsku. Ja sam imao 18 i nisam još bio za vojsku i onda su se dogovorili da im uskačem i pokrivam smjene, a bilo je dosta smjena i sati. I tako, malo pomalo, ja sam ostao u barkajolima – priča nam Berto.

Tad je, prisjeća se, bilo osam barkajola i šest barki, a sad ih je praktički četvorica i tri barke. 

- Borimo se. Sad je došlo do toga da nema više da je tijekom cijele godine ujednačen promet. Jednostavno, naši ljudi više ne idu u grad, grad je postao isključivo za turizam pa imate navalu tri mjeseca, a sve ostalo je usporeno. Ljeti nas je malo, zimi nas je puno – kaže nam.

Orkansko jugo i nevera jedini su uvjeti pod kojima ne voze, a u svim drugim uvjetima su tu za Zadrane, ali i za brojne turiste kojima su barkajoli iznimno zanimljivi jer to je nešto što nemaju priliku vidjeti i isprobati.

- Njima je ovo neobično. S tim da morate shvatiti da su turisti ljudi kao i mi i da ima velikodušnih, da ima „njurgala“, svega. Uglavnom, njima je ovo jako zanimljivo da se može na posao i u shopping ići brodom. Uvijek kažu da je ovako nešto kod njih, da bi to njima bilo "wow". Zato ima kod nas – dodaje Berto. Od barkajola traže da pokušaju veslati, jer misle da je to jednostavno dok ne probaju, pa kad probaju onda je to jedan sasvim drugi ton razgovora.

- Nama su Nijemci ovdje tradicionalno najbrojniji gosti. Prije krize 2009. godine bilo je jako puno Talijana. Međutim, oni su u toj krizi jednostavno nestali, ostali su nam Nijemci. Zadnjih godina počeli su nam dosta dolaziti i Česi, ali su Nijemci najbrojniji i platežno najbolji gosti – priča nam Berto.

S turistima uvijek ima raznih dogodovština, puna je to knjiga raznih priča.

- Meni je osobno najsmješnije kad imate bračni par, obično on bude vrlo bogat i star, a ona jako mlada, i onda on od ljubomore ne dozvoljava da joj date ruku i to su mi najkomičnije scene. Imate i primjer kad je jedno od bračnog para jako škrt, pa kad to izađe na svjetlo, onda to bude isto smiješno. Ako izuzmemo dvije korona godine, u Zadru već oko Uskrsa, ako nije prerano, počinju turisti dolaziti. Jedan do dva tjedna oko Uskrsa bude ih dosta, a onda nakon toga opet mala stagnacija i onda opet krene sezone. Od 15. srpnja do 25. kolovoza to bude udarno  – prepričava nam.

Jako je puno i onih gostiju, i domaćih i stranih, koji su čuli za barkajole i ciljano dolaze na Đigu kako bi se provozali i isprobali taj jedinstveni doživljaj. Svi se, dakako, žele i slikati s njima pa Bertovih slika ima po cijelom svijetu. Vrlo su zanimljivi i stranim medijima.

- Kako ne, imamo dosta reportaža na njemačkoj televiziji najviše, i to barem jednom godišnje. Nedavno smo imali ZDF koji je napravio kratku reportažu u sklopu zanimljivosti s Jadrana. 

Osim s Gradom Zadrom, barkajoli imaju i odličnu suradnju s Turističkom zajednicom grada Zadra.

- Nabavili su nam ljetne uniforme i sad smo dobili i zimske, dobili smo boju za brodove i tako. Direktor TZ-a, gosp. Paleka ima otvoreno uho za nas, što je najvažnije i to nam je jako drago – zadovoljno kaže Berto. Ono što bi još trebalo je tabla, odnosno smeđa signalizacija, koja bi označavala gdje su u gradu locirani barkajoli.

- Mi smo taj projekt s gradom pokrenuli prije pandemije i ostalo je na tome, ali sad ćemo to ponovno oživjeti. To će se valjda riješiti – smatra ovaj barkajol.

No, protekle dvije pandemijske godine utjecale su i na njihov posao.

- Strašno je utjecalo, pogotovo na domaće ljude. Osjeti se da su domaći ljudi stagnirali. Možda ne financijski nego se ljudi boje, više nitko ne izlazi, pogotovo ne zimi. Ne izlazi se, ne troši se novac, svi štede, ali to je i prirodno. Pogotovo stariji ljudi koji su do pandemije bili naši putnici, oni su se svi povukli u kuće. Nekad su naši ljudi znali proći čisto da se malo opuste s nama. No život se ubrzao da smo to izgubili, znali su ljudi doći i učiniti dva đira s nama da se „refaju“. 

Posao barkajola nije nimalo jednostavan. Naprotiv, osim što za njih nema odmora, moraju biti i pristojni i kulturni, ali i psiholozi jer svakodnevno rade s ljudima. Ima svojih dobrih i loših strana, pruža zadovoljstvo rada s ljudima druženje, odmara dušu i tijelo… Koliko đireva u danu napravi, to Berto nikad nije brojio, pogotovo ne ljeti kad je promet uistinu velik.

- Bude gužva u luci, pa vodim računa da budu svi sigurni, kad će koji brod krenuti jer sam odgovoran za njih. Kad je vjetar, to znaju biti avanture života. ali to je dio posla, iskustvo i znanje. Nastojimo uvijek voziti. Uglavnom trudimo se da se što više održimo, da smo tu. 

Stoga ovaj tekst završavamo, a kako drukčije, nego stihovima iz pjesme Đanija Maršana „Barkajoli“:

„Rođeni su na pajolu, barka im je druga mati, 

Veslaju u svome bolu, cili život što ih prati, 

Pusti điri priko porta, puno sunca puno soli, 

To je tvrda ljudska šorta, to su naši barkajoli..."