Yippee Ki Yay, Motherfucker!

Izvorni naslov: Die Hard 4.0: Live Free or Die Hard
Režija: Len Wiseman
Glumci: Bruce Willis, Timothy Olyphant, Justin Long, Maggie Q, Kevin Smith, Mary Elizabeth Winstead
Trajanje: 130 minuta
Ocjena: 8/10

John McClane se vratio! Foxovim je producentima trebalo 12 godina da Brucea Willisa nagovore da pristane još jednom navući prljavu potkošulju i ponovi ulogu koja ga je proslavila, ali čekanje se isplatilo. Ono što smo dobili jedan je od najboljih akcijskih filmova u posljednjem desetljeću.

U životu njujorškog policajca mnoge su se stvari promijenile otkad smo ga posljednji put vidjeli. Postao je detektiv poručnik, žena ga je ostavila, kćer je otišla na fakultet i ne želi više ni čuti za njega i život mu sve u svemu nije nimalo blistav. A uskoro će postati još gori; za to će se pobrinuti Thomas Gabriel, zločinac s kakvim se McClane još nije suočio. Gabriel je nova vrsta terorista, vrhunski računalni stručnjak i nekadašnji FBI-jev savjetnik za računalnu sigurnost, željan osvete za izbacivanje iz agencije u kojoj njegova genijalnost nije bila dovoljno cijenjena. Gabriel je oko sebe okupio tim vrhunskih hakera s ciljem preuzimanja potpune kontrole nad vladinim računalnim sustavima, što će mu omogućiti da drži cijelu Ameriku u svojoj vlasti. U operaciju je uključeno i nekoliko „niže rangiranih" hakera, koji su Gabrielu potrebni da sastave algoritam koji mu je potreban, iako oni misle da rade sigurnosni program za multinacionalnu kompaniju. Nakon što od njih dobije ono što mu je potrebno, Gabriel ih sve eliminira. Sve osim jednog; John McClane je poslan da pokupi Matthewa Farrela i otprati ga u urede FBI-ja na ispitivanje, ali prije njega tamo stižu Gabrielovi ubojice pa John i njegov zatvorenik moraju bježati ne bi li izvukli živu glavu...

Osim što je malo ostario u posljednjih 12 godina, John McClane se nije puno promijenio. Cinizam i dalje pršti iz njegove svake rečenice, one-lineri su mu i dalje jednako loši i još jednom je on posljednja linija obrane protiv jedne od najvećih terorističkih prijetnji koje su Ameriku ikad pogodile. Ali ovoga puta John se bori protiv nečeg što ne može niti želi razumjeti. On je, kao što je to njegov suparnik ilustrativno sročio „analogni mehanizam u digitalnom dobu". Ali, tvrdokorni policajac iz nekog prošlog vremena, koji u autu i dalje sluša samo Creedence Clearwater Revival, još će se jednom pokazati kao pretvrd orah za čak i najsofisticiranije zločince. Pravda će biti zadovoljena, svijet spašen, a svi koji Johnu McClaneu pri tom stanu na put mogu se nadati samo ležaljci u najbližoj mrtvačnici.

Lijepo je vidjeti da je Len Wiseman napokon uspio prevladati fetiš gledanja svoje žene u pripijenim tajicama od crne kože (vidi „Underworld" i „Underworld: Evolution") i snimio dobar akcijski film, kao što su svi i znali da može. Dobro, istina je da „Umri muški 4.0" pati od megalomanskih akcijskih scena koje su postale posvemašnja pošast modernog Hollywooda, ali nitko ne može reći da ta megalomanija nije dobro izrežirana. Da je riječ o nekom drugom filmu, uništavanje helikoptera automobilom ili Johnovo pentranje po bojnom avionu u letu možda bi moglo iznervirati gledatelja, ali ovdje to jednostavno nije bitno.

Oni koji su Johna McClanea voljeli prije 12, 17 ili 20 godina, voljet će ga i sada, jer on nije, i nikad nije bio, akcijski junak. On je samo običan čovjek, zarobljen u neobičnim situacijama, kojem je improvizacija jača strana. A svi oni koji ga ne vole (ako takvih uopće ima) i koji ga ionako neće gledati, vjerojatno ni ne znaju da propuštaju najbolju zabavu koju im Hollywood može pružiti. „Yippee Ki Yay, Motherfucker!"