Nitko kao Tarantino

Izvorni naslov: Pulp Fiction
Režija: Quentin Tarantino
Glumci: John Travolta, Samuel L. Jackson, Uma Thurman, Bruce Willis, Ving Rhames
Trajanje: 154 minute
Godina: 1994.
Produkcija: A Band Apart

Pobjednik filmskog festivala u Cannesu 1994. godine i film koji je Quentina Tarantina učinio sastavnim djelom popularne kulture jedan je od naslova koji su obilježili ne samo posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća već i cjelokupnu kinematografsku povijest. "Pakleni šund" jedan je od onih filmova koji su, s razlogom, učestala tema razgovora.

Quentin Tarantino već je sa svojim prvim filmom najavio kako je pred njim osebujna karijera, tako da se njegov drugi film s nestrpljenjem očekivao u filmofilskim krugovima. I nitko nije ostao razočaran; "Pakleni šund" je potvrdio tezu koja se već nakon "Reservoir Dogsa" počela nazirati - Quentin Tarantino je, bez premca, najbolji redatelj našeg doba.

I u ovom je filmu Tarantino ostao vjeran redateljsko-scenarističkom stilu koji je nagovijestio u svom prvijencu. Radnja teče koncentrično, bez kronološkog redoslijeda, istovremeno se prate priče većeg broja likova, a sve je popraćeno izuzetno originalnim i zanimljivim dijalozima koje, unatoč svom crnohumornom tonu, ulaze duboko u bit aktualnih problema suvremenog američkog društva.

"Pakleni šund" još je jedna ilustracija Tarantinove sklonosti prema trashu, iako ne toliko očita kao neki kasniji uraci tako da ovdje sve ostaje samo pojedinim motivima koji postaju uočljivi tek nakon nekoliko gledanja. Osim samog naslova filma, idealni primjer je legendarni monolog "Ezekiel 25:17", lažni ulomak iz Biblije, za kojeg je Tarantino inspiraciju dobio iz legendarnog stripa trash tematike, "Modesty Blaise" i to upravo one episode koju Vincent Vega, odnosno John Travolta, čita u WC-u prije nego što ga ubije Butch Coolidge (kojeg je izuzetno nadahnuto odigrao Bruce Willis). Također, vrlo je indikativan i Tarantinov izbor glumaca, u to vrijeme odreda posrnulih zvijezda čije su karijere bile praktički na zalazu. Nekadašnje zvijezde Bruce Willis i John Travolta u vrijeme izlaska "Paklenog šunda" za Hollywood su bili već gotovo otpisani, Uma Thurman bila je mlada glumica u usponu bez prave uloge iza sebe, dok su Ving Rhames i Samuel L. Jackson imali reputaciju glumaca za male sporedne uloge. Ali jedan je film bio sasvim dovoljan da sve to promijeni i prometne ih u prave zvijezde kojima je dozvoljeno birati uloge po želji, dok je Tarantino nakon svog drugog filma postao neizostavna ikona popularne kulture i čovjek s kojim svaki glumac na svijetu želi raditi.

Iako je veći dio scenarija za "Pakleni šund" Tarantino napisao prije "Reservoir Dogsa", već dog je na njemu radio imao je jasnu viziju glumaca koji će u njemu nastupati. Jules Winnfiled napisan je posebno za Samuela L. Jacksona, Winston Wolfe (koji je modeliran prema liku Jeana Renoa u "Nikiti") za Harveyja Keitela, a Mia Wallace (inspirirana Annom Karinom, Goddardovom kućnom glumicom) za Umu Thurman. Taj podatak dovoljno govori o samouvjerenosti na kojoj je mladi i gotovo nepoznati Tarantino gradio svoju karijeru. Nema puno redatelja, ako ih ima uopće, koji već prije svog prvog filma imaju jasnu viziju glumaca koji će interpretirati njihove likove.

Možda se upravo u tom podatku krije razlog zašto se Quentin Tarantino danas od većine filmskih stručnjaka smatra najboljim redateljem našeg doba. Tarantino je jedan od rijetkih redatelja u Hollywoodu kojem zarada njegovih filmova nije bitna. Važno je samo kako će oni izgledati, a bez iznimke izgledaju savršeno. Bez formalne filmske naobrazbe, vođen samo desetcima tisuća odgledanih filmova i često spominjanim fotografskim pamćenjem, Tarantino iz filma u film slaže mozaik već viđenog, ali neprimjećenog, a samim time i originalnog.