Rashied Ali vjerojatno je najpoznatiji kao bubnjar koji je posljednji svirao s legendarnim saksofonistom Johnom Coltraneom

Jedna od najvećih atrakcija osmog po redu No Jazz Festivala koji se održava u zagrebačkom Teatru ITD od 5. do 10. studenoga bio je Rashied Ali Quintet. Bubnjarska legenda i njegov bend su u srijedu u rasprodanoj dvorani zasluženo pokupili burne aplauze publike.

Rashied Ali vjerojatno je najpoznatiji kao bubnjar koji je posljednji svirao s legendarnim saksofonistom Johnom Coltraneom, a o tome kolik utjecaj je na njega imao sam Ali je izjavio: 'Da je Coltrane kojim slučajem živ, ja bih sada svirao u njegovom bendu.'

No iako sastavljen od pretežno mlađih članova (Lawrence Clark - tenor saksofon, Josh Evans - truba, Greg Murphy - klavir i Joris Teepe - kontrabas), Rashied Ali Quintet posjeduje energičnost, virtuoznost i izdržljivost puhačke sekcije u dugačkim i napornim solo dionicama.

Koncert je tako otvoren s 'Tales Of Captain Black' Jamesa Blooda Ulmera. Ta izvedba je trajala punih četrdeset minuta, prvo je Clark, a zatim Evans furiozno improvizirao, dok im je znoj kapao sa brade, a činilo se da su završavali tik do padanja u nesvijest od napora. Potpuni free jazz ugođaj nastavili su Murphy i Teepe.

Zanimljivo je da su improvizacije bile poredane svojevrsnim redoslijedom isključivanja. Glazbenik koji je završio solo dionicu nije se više uključivao kao pratnja narednom solistu, a rezultat je na kraju bila potpuna ogoljenost ritam sekcije. Sam Ali ipak nije ispucao sve svoje adute u puno kraćoj bubnjarskoj solaži.

Free jazz je vladao i u narednoj 'Raw Fish', ali je ipak kulminacija bio brzi Coltraneov be-bop 'Liberia'. Tek se tu Rashied Ali potpuno razmahao, a i njegovo dotada smireno lice dobilo je grimasu uživanja. Fluid dobrog raspoloženja se proširio kroz punu dvoranu. Iako je bilo predviđeno da koncert traje do 22 sata, kada je u susjednoj polukružnoj dvorani trebao zasvirati zagrebačko-riječki bend Satellite, Rashied Ali Quintet je probio termin i odsvirao dvosatni koncert pred iznimno dobro raspoloženom, uglavnom mlađom publikom.

Interesantan je detalj koliko se razlikuje populacija koja posjećuje No Jazz Festival od one koja je pohodila nedavno održani Zagreb Jazz Festival, ako se izuzme nekoliko domaćih jazz frikova koji idu na sve. Dok je Zagreb Jazz Festival u svakom pogledu postao događaj prestiža već na svojem trećem izdanju, No Jazz je zadržao svoj poluunderground status, zbog čega je primamljiviji mlađoj urbanoj publici. Tko kaže da nema izbora?