Životni put jednog slabića

Režija: Anton Corbijn
Glumci: Sam Riley, Samantha Morton, Alexandra Maria Lara, Joe Anderson
Trajanje: 121 minuta
Ocjena: 4/10

"Control" je priča o usponu i padu Iana Curtisa, frontmana slavne grupe Joy Division, koja je obilježila britansku glazbenu scenu 70-ih, te njegovim osobnim, profesionalnim i ljubavnim problemima zbog kojih je počinio samoubojstvo već s 23 godine.

Curtisov životni put pratimo od završetka srednje škole, kad već naveliko piše pjesme i otkriva kako je talentirani pjevač, preko osnivanja grupe, do slave koja ga je na kraju uništila, a težište priče je ljubavni trokut između njega, supruge koja ga sputava i ljubavnice čije ga društvo oslobađa od svoje poremećene svijesti.

"Control" je loš film. Kratko, jasno i jednostavno. U njemu nešto više možda mogu pronaći obožavatelji Joy Divisiona, ali netko tko, poput mene, njihovu glazbu nikad nije slušao, niti ima takvu ambiciju, o samoj grupi neće saznati previše, a prema njenom prvom čovjeku osjetit će eventualno gađenje. Za razliku od nekih drugih, manje alternativnih glazbenih biografskih filmova poput "Rayja" ili "Hoda po rubu", "Control" ne nudi zanimljivu priču popraćenu nizoma anegdota iz života bogatih i slavnih koji bi publiku mogli zainteresirati, već samo unutarnje demone Iana Curtisa.

A oni, iako su doveli do tužne i prerane smrti jednog mladog i navodno talentiranog pjesnika, nisu ništa posebno. Curtis u ovom filmu nije predstavljen kao buntovni glas generacije kakvim ga se može doživjeti kroz pojedine rock enciklopedije ili novinske feljtone; on je kukavica koja ne može podnijeti pritisak svakodnevnog života. Nesposoban je nositi se s bolešću s kojom stotine ljudi normalno žive, sažalijeva se zbog nepromišljene odluke da se oženi mlad i zbog toga trpe njegova žena i kćer, a ljubavnicu, koju navodno voli, koristi samo kao ispušni ventil. Ako je vjerovati slici koju daje "Control", Ian Curtis nije bio ništa više od isfrustriranog egocentrika, svakako ne junak kakvim ga mnogi doživljavaju.

No, ironično je da ga redatelj Corbijn doista nije želio takvim prikazati. Njegova je namjera, sasvim je jasno, izazvati suosjećanje prema Curtisu, natjerati publiku da ga shvati, da razumije koliko mu je u životu teško, pri tom olako zaboravljajući kako bi većina ljudi rado platila da svoje stvarne probleme zamjeni za Curtisove "Tantalove muke".

Anton Corbijn nije filmski redatelj i to jako brzo upada u oči. Ovaj profesionalni fotograf i povremeni redatelj video spotova ne može pobjeći deformaciji koju fotografija ima naspram celuloidne vrste. Njegov film ne iskorištava prednosti medija na kojem je publici predstavljen, on je statičan kao niz fotografija, osjećaj vremenskog tijeka ni razvoja radnje od početka do kraja filma uopće ne postoji. No, Corbijna to ne brine, niti on to primjećuje. U klasičnoj fanboy maniri ovaj nizozemski fotograf toliko je opčinjen prilikom da publici predstavi svog idola, jer sasvim je jasno da je Corbijn veliki obožavatelj lika i djela Iana Curtisa, da olako zaboravlja kako veći dio publike ne raspolaže dovoljnom količinom informacija o Joy Divisionu kako bi suvislo pratili priču.

U kratkom životu Iana Curtisa zasigurno je bilo dovoljno zanimljivih zbivanja da se o njima snimi kvalitetan i zanimljiv film, ali "Control" to nije. U rukama pravog redatelja dojam bi možda bio drugačiji, ali Corbijn je snimio film isključivo za svoj gušt, u kojem eventualno mogu uživati njegovi glazbeni istomišljenici.